„Oko polovice aprila 1942. godine , naišla je jedna ustaška jedinica od Ljubije u pravcu našeg mjesnog odbora dok je druga jedinica nailazila od Prijedora. Ovi ustaše ušle su najprije u naše selo Jugovci i bez kakvog razloga kao zvijeri počeli paliti kuće i okolne zgrade… tako da su stanovnici morali pobjeći po okolnim šumama sem starije i bolesne žene Marčete Sarajke stare 60 godina koju su ovi zlikovci na pragu njezine kuće ubili, i Adamović Novaka iz sela Volara te Novakovića Jovu, Komesar Milku, Zekanović Milu, Čobanović Milka iz Cikota koje su takođe ovi zlikovci u njihovim vlastitim kućama zatekli i poubijali…. 6 dana nakon ovog zločina, ista grupa ustaša naišla je istim pravcem kao i gore prema našem mjesnom odboru ali ih stanovništvo nije smjelo sačekati u kućama, nego je pobjeglo u pravcu rijeke Sane… Kada su ovi zlikovci vidjeli da narod bježi prema Sani počeli su na njega da pucaju i tako je narod u velikom strahu i panici pojurio na kerep-splav koji se je tu nalazio i koji je uslijed velike težine izgubio ravnotežu i prevrnuo se. Oko 50 ljudi nalazilo se na tom kerepu-splavu i to žena, djece i staraca i skoro sve ove ljude odnijela je bujica rijeke Sane, dok se 13 osoba uspjelo spasiti plivajući, a ostalih 37 se je utopilo ˮ.

Nažalost , hrvatsko-muslimanske ustaško-milicijsko-domobranske snage činili su stanovnici potkozarskih sela, inače komšije Srbima, koji su masovno učestvovali u zločinima i pljačkanju srpskih sela.

Ta hrvatsko-muslimanska sela bila istinske ustaške tvrđave prema Narodno-oslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima Jugoslavije. Borbe na području Opštine Ljubija prestale su tek krajem rata kada su likvidirane poslednje ustaško-milicijsko-domobranske snage.

IZVOR: Muzej žrtava genocida