𝐃𝐄𝐒𝐀 𝐒𝐀 𝐊𝐎𝐙𝐀𝐑𝐄 𝐓𝐑𝐀𝐆𝐀 𝐙𝐀 𝐁𝐑𝐀𝐓𝐎𝐌 𝟖𝟎 𝐆𝐎𝐃𝐈𝐍𝐀: 𝐏𝐎𝐒𝐋𝐉𝐄𝐃𝐍𝐉𝐈 𝐏𝐔𝐓 𝐕𝐈𝐃𝐉𝐄𝐋𝐀 𝐆𝐀 𝐔 𝐋𝐎𝐆𝐎𝐑𝐔 𝐔 𝐒𝐈𝐒𝐊𝐔, 𝐀𝐋𝐈 𝐕𝐉𝐄𝐑𝐔𝐉𝐄 𝐃𝐀 𝐉𝐄 Ž𝐈𝐕

Desa Bijelić iz Kozarske Dubice ne gubi nadu da će poslije 80 godina naći brata Trivuna.

Posljednji put ga je vidjela 1942. u logoru NDH Sisku. Vjeruje da je karton iz Državnog arhiva Hrvatske, do kojeg je nedavno došla, ta dugo tražena zlatna nit i da će je dovesti do njenog Trive, kojeg pamti kao uplakanog trogodišnjeg dječačića.

Vjerujem da je živ, moje srce mi to govori. I vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje. Strašni su bili ustaški zločini, ali mog su brata, prema podacima do kojih smo došli, iz logora spasili humani Hrvati, a dokument iz hrvatskog arhiva će mi, ako bog da, pomoći da ponovo zagrlim brata – kaže baka Desa.

U tom dokumentu, uz podatke o mjestu i godini rođenja te imenima roditelja, zabilježeno da su Trivuna iz Siska preuzele Kata i Maca Modrić iz mjesta Gudavac kod Bjelovara, naselje Stare Plavnice. Pored Trivunovog imena upisan je i broj 6-421.

Možda se u tom broju krije ključ sudbine dječaka iz Potkozarja, koji je, kao i hiljade druge srpske djece, u ljeto 1942. godine, odveden u ustaški logor za djecu u Sisku. Ovo mjesto patnje i stradanja, koje se zvanično zvalo “Prihvatilište za djecu izbeglica”, saglasni su brojni istoričari, bio je jedini dječji konc-logor u Evropi u Drugom svjetskom ratu.

Golgota Dese Bijelić, rođene Savić, i njene brojne porodice počela je u ljeto 1942. godine, nakon neprijateljske ofanzive na Kozaru. Desa je u to vrijeme imala pet, a Trivun manje od tri godine.

Prognani su iz svog zavičaja, iz sela Miloševo Brdo kod Gradiške.

U logoru Mlaka, nedaleko od Jasenovca, Desa i Trivun su odvojeni od majke Jovanke, od braće Rade i Veljka, sestara Ane, Lepe, Milke i Rose. U Mlaki je rođen najmlađi Desin i Trivunov brat, Ilija, ali je umro poslije nekoliko mjeseci. Njihov otac Ljubomir ubijen je na putu od Miloševog Brda prema Staroj Gradišci.

Desa se i danas sjeća kako je brata Trivuna, poslije odvajanja od majke i deportacije u Sisak, uvijek čvrsto držala za ruku.

– Nisam se odvajala od njega. A dvije žene, koje ne poznajem, tražile su kroz žicu da ga pustim i predam njima. Nisam to uradila. Plašila sam se. On je stalno plakao za mamom. Kada su nas razdvojili u Mlaki i stavili u zaprežna kola, Trivun, i ako sasvim mali, pobjegao je i vratio se mami u krilo – suznih očiju, drhtavim glasom priča Desa.

Svaki put, kada priča o svome djetinjstvu u logoru, ponovo proživljava sve te patnje. Teško joj je. Ali, sve čini sa jednim ciljem: da sazna bilo šta o bratu.

Razmišlja šta je on, onako malen, mogao zapamtiti. I pod kojim imenom je nastavio život? Ima li porodicu? Da li se sjeća bar majke Jovanke, za kojom je neutješno plakao.

– Hoću mami, hoću mami, ponavljao je Trivun, otimao se, pokušavao da bježi. Otkinuo je špagu oko vrata sa logorskim brojem od kartona. Kočijaš u šeširu, jurio je kolima punim uplakane djece, prašnjavim putem, iz Mlake ka željezničkoj stanici, do vagona za stoku kojim su nas odvezli u Sisak – sjeća se Desa.

Sve iz tog perioda, kaže, jasno pamti, kao da je juče bilo. Pamti rastanak od svojih i Trivunovov jauk i otimanje. Kao da je znao da ga vode na mjesto iz kojeg se mnogi njegovi vršnjaci nikad nisu vratili.

– I sada sam ophrvana tugom, osjećanjem da nisam mogla ništa promijeniti, ni na šta uticati. Nisam mogla sačuvati brata. Majka je vikala, trčala za kolima i ponavljala, Deso, čuvaj Trivu! Sunce moje žalosno, tugo moja golema. Kidala sa od bola i jaukala, kao i nas dvoje – priča baka Desa.

Cijela porodica Jovanke i Ljubomira Savića, tada je, krajem jula 1942. godine, posljednji put bila zajedno.

Decenijama kasnije, Veljko Savić, Desin brat, u potrazi za Trivunom, bio je u Gudavcu kod Bjelovara, mjestu koje se pominje u dokumentu Hrvatskog arhiva, kao dječakova životna stanica poslije logora u Sisku. Tu je, prema Desinom svjedočenju, Veljko razgovarao sa Marijom Modrić, Katinom unukom. Ona se sjetila da je baka Kata pričala kako je tokom Drugog svjetskog rata kod njih bio dječak iz Bosne, kojeg su oni prihvatili kao svoje dijete.

– Baka je pričala da je taj dječak mnogo plakao i da su ga oni tješili. Bio je ovdje do 1945. godine. Kada su partizani ušli u selo, predali su ga u sabirni centar u Gudavcu. Odatle su ga partizani, kao ratno siroče, odveli u Beograd. Javljao se baki Kati i njenom sinu Milanu, pismom, više puta, a jednom, navodno, i dolazio. Bilo je to šezdesetih godina – kazala je Marija Veljku Saviću, a on prepričao sestri Desi.

Navodno je taj dječak, za kojeg se vjeruje da je Trivun Savić, u Beogradu pohađao medicinsku školu. Kuda ga je poslije život odveo, njegova sestra ne zna.

– Nikada za njega nisam palila svijeću, jer vjerujem da je živ. Još u ruci osjećam toplinu njegove malene šake, prstića, toplog dlana, mokrog od brisanja suza i usahlog od tuge i gladi. Kao da sam tu ručicu juče pridržavala, tješila ga da ne plače, ubjeđivala da će doći mama, samo malo da se strpi – vraća nas Desa pričom u sisački logor.

Sjeća se da je majka Jovanka, uz pomoć rođaka, nakon nekoliko mjeseci došla u logor da potraži svoju djecu. Ona se, već tokom ljeta 1942. godine, sa drugom djecom nekako izbavila iz logora u Mlaki i vratila se u Miloševo Brdo.

– Majka je, ni sama ne znam kako, došla u Sisak, i ušla u logor za djecu. Nije me prepoznala. Tumarala je beznadežno, pa krenula kući. Muškarac koji ju je doveo, ubjeđivao je da ponovo potraži. Govorio je, snašo, možda ih nisi vidjela. Nema ih, rekla je. Ipak, vratila se i glasno zvala mene i Trivuna – priča baka Desa.

Potrčala je, kaže, majci i uhvatila je za koljena, ona ju je pitala: ko si ti, dijete?

– Toliko sam bila slaba i mršava, da me nije prepoznala. Zaplakala sam. Govorila sam, mama, ja sam tvoja Desa. Ona je onda pitala, gdje je Trivun. Rekla sam da su ga odnijele neke dvije žene i da ne znam gdje je – prepričava Desa susret sa majkom u logoru.

Odatle su se Desa i njena majka, skrivajući se od ustaša i Nijemaca, pješice vratile kući, u Miloševo Brdo.

I od tada Desa traga za svojim malenim bratom, koji danas, ako je živ, ima 82 godine.

-Sve mi govori, imam neko predosjećanje, da je Trivun u Beogradu. Ali, kako se on sada zove i zna li išta o svom porijeklu? Zna li da ima sestru koja ga traži? Možda ima porodicu, potomke. Svaka informacija o njemu, za mene je život, najveći dar kojeg je teško i zamisliti – zavapila je Desa.

U potrazi za bratom, baki Desi pomaže njena snaha Snježane Bijelić. Vjeruje da će joj pomoći i novinari, aktivisti Crvenog krsta, korisnici društvenih mreža …Uvjerena je da je pred njom samo još jedan korak, koji je dijeli od brata Trivuna. Jer, dobro uvijek pobjeđuje.

Povratak u zavičaj

Desa se 1956. godine godine udala u Sjeverovce kod Kozarske Dubice. Odatle je, zajedno sa suprugom Vasom, otišla u Pančevo. Tamo je živjela 15 godina i rodila sina Željka i kćerku Mirjanu. Pred poslednji rat vratili su se u Potkozarje. Vaso je radio u Gradišci, a Desa u Gornjim Podgradcima. Obnovili su kuću u Sjevrovcima, gdje Desa sada živi sama, jer je Vaso umro prije nekoliko godina.

Tražili Trivuna, pronašli Slobodana

Desin stariji brat Veljko Savić imao je devet godina kad je zatočen u logorima u Staroj Gradišci, Mlaki i Jasenovcu.

On je dobro zapamtio kako su Desa i Trivun odvojeni od majke i odvedeni u Sisak i kako se Trivunu izgubio trag.

Nakon oslobođenja, poslije Drugog svjetskog rata, dao se u potragu za bratom Trivunom.

– U tom traganju za Trivunom, Veljko je u Petrinji pronašao Slobodana Subotića, našeg brata od ujaka. Njega je iz logora od sigurne smrti spasila hrvatska porodica Judaš – priča baka Desa.

Slobodana su u toj porodici, kaže, gledali kao svoje dijete, on je tu odrastao i školovao se pod imenom Božo Judaš. I danas se tako zove. Živi u Petrinji. Penzionisani je profesor geografije. Zna svoje porijeklo.

– Kasnih sedamdesetih godina njemu je u Bosanskoj Gradišci tadašnji predsjednik Opštine Stevo Mirjanić uručio rodni list sa imenom, Slobodan Subotić koje su mu po rođenju dali njegovi roditelji – kaže baka Desa.

IZVOR: Srpskainfo

%d bloggers like this: