Tokom prve polovine 1942. godine, četnici su izveli niz pučeva u ustaničkim odredima u Bosni, kako bi preuzeli vođstvo ustanka od komunista. U noćnim prepadima četnički zaverenici bi obično likvidirali štab odreda, komuniste i ne-Srbe, te proglasili odred četničkim. Od februara do juna 1942. četnici su uspješno izveli puč u pet od šest partizanskih odreda u istočnoj Bosni, praktično u svim odredima »dobrovoljačke vojske«, i ubili velik broj partizanskih komandanata i političkih komesara.

Narednih meseci potpisan je niz sporazuma četnika sa ustaškim vlastima, radi pacifikovanja ustanka u NDH. Uroš Drenović, komandant četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942. Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljona »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa NDH 23. maja 1942. Cvijetin Todić i Savo Božić, zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. maja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30. maja 1942. Rade Radić, zapovednik četničkog odreda „Borja“ sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. juna 1942. Obzirom da su snage NDH bile pod komandom nemačkih štabova, ovim sporazumima četnički odredi integrisani su u nemački vojnoupravni sistem.

Četničko rukovodstvo je pred javnošću tajilo da je priznalo suverenitet NDH i sklopilo sporazume o saradnji protiv NOP-a. Iako je o tome pisala ustaška štampa, oni su tvrdili da to nije tačno. Nakon ovih sporazuma, partizani su četnicima koji su promjenili stranu nadjenuli nadimak „srpske ustaše“.

Nažalost ima sila danas u Srbiji i Republici Srpskoj koji uporno pokušavaju dokazati četnički – antifašizam. Iako svakodnevno daju legitimitet „novoj istini“, teze o antifašizmu četnika vrlo teško opstaju obzirom da su naslijeđene ex-jugoslavenske i strane arhive pune dokumenata koji otkrivaju stvarnu prirodu, ciljeve i politiku četnika u Jugoslaviji.

Bitka na Kozari

Među 30.000 neprijateljskih vojnika koji su krenuli na 3500 boraca najpoznatiji je Kurt Waldheim, pokojni predsjednik Austrije.

Najviše ljudi stradalo je 10. juna 1942. Oko Kozare je bio formiran neprijateljski obruč unutar kojeg se našlo 80.000 civila, bolnica s 500 ranjenika i 3500 kozarskih boraca. Na njih je krenulo 11.000 oficira i vojnika Wermachta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika Draže Mihailovića, a Mađari su sudjelovali s pet topovnjača riječne flote. Civili iza leđa partizana bili su majke, djeca, bake, djedovi, njihovi najmiliji. Branili su ih, iz dana u dan, ali nestajalo je hrane i municije, bilo je puno ranjenih, žednih, bolesnih… Napadali su ih avionima, tenkovima, najmodernijim naoružanjem.

Obruč se stezao, Kozaru su branili mjesec dana. U proboj su krenuli u noći na 4. jula, na zapadnim obroncima planine. Nije im bilo druge, shvatili su da će ovako oslabljeni izdržati još samo koji dan ili sedmicu. Probili su liniju u dužini pet kilometara, ali narod koji je bio iza njih, s kravama, ovcama i konjima, sporo je izlazio. Kad je svanulo jutro, izašli su 10.000 civila i samo dio partizana, a deseci hiljada ljudi ostalo je u obruču koji je ujutro ponovno bio zatvoren.

Sljedeće noći, na 5. jula, pokušali su proboj na istome mjestu. Mislili su da Nijemci neće očekivati ponovni snažan napad. Drugi proboj nije uspio.

Fašisti su u tri gusta reda čistili Kozaru. Narod je bio spreman dati ruku samo da ih ne pronađu. Pretraživali su svaki pedalj planine, svaku jamu i pećinu da nađu borce i civile.

Bilo je to masovno pogubljenje. Više nije bilo obrane. Naišli su na bolnicu s 500 ranjenika i odmah ih pobili. Civile su odvodili u logore. Tih dana, po njemačkoj statistici, s Kozare i potkozaračkih sela odvedeno je 68.600 žena i djece. Među njima je bilo 23.800 djece, od beba do 14 godina. I tad je počelo stradanje djece. Nijemci su odvajali zdrave od bolesnih, vodili zdrave na rad u Njemačku, a djecu na preodgoj, na masovno ubijanje zapravo.