Potkozarje

Nema kola moja stara nane, 
dok u kolu pregača ne mane. 
Nema kola, nema đavolije, 
dok ne dođu stare brkajlije. 

Od davnina čim bi se skupila mladež u selima Potkozarja i na Kozari, naročito nedjeljom, praznikom, na svadbama, slavama i zborovima, počela bi pjesma i hvatalo se kolo. Ovo kolo se zvalo narodno kolo, a često su ga od milošte Knežopoljci zvali i Knežpoljsko kolo. U toku NOR-a partizani sa Kozare, odlazeći u druge krajeve naše zemlje, igrali su svoje zaista lijepo narodno kolo. Gdje god su dolazili partizani sa Kozare narod je prihvatao odmah njihovo lijepo kolo i zvao ga Kozarsko kolo. Ubrzo je Kozarsko kolo postalo omiljeno kod svih naroda i narodnosti u našoj zemlji. Pravo Kozarsko kolo može se viđjeti samo na tlu Potkozarja i Kozare kad u njemu igraju samo muškarci i ženske iz ovih krajeva. To narodno kolo naroda Kozare i Potkozarja kreće se na lijevu stranu. Ta razlika se odmah primijeti čim se dođe u Potkozarje i pogleda kolo koje igraju mještani. Narodno kolo se drži ujedno u velikom krugu. Onaj koji započinje pjesmu u kolu na jednoj strani ima dvojicu koji mu pomažu, a ostali ga prate na njegovoj strani, dok druga strana kola ćuti. Oni koji vode zatalasaju kolo svom snagom prema drugoj strani i pjevajući opet vrate kolo na staro mjesto. Ćim on završi pjevanje, onda to isto pjevanje započinje jedan, na drugoj strani, a dva ga pomažu i ostali ga prate na toj strani, dok suprotna strana kola ćuti. Onaj koji vodi pjesmu svom snagom zatalasa kolo prema drugoj strani koja je prije pjevala i dok ispjeva pjesmu kolo povrati odakte je pošlo. 

Još 1922. godine o tom narodnom kolu iz Potkozarja zapisano je sljedeće: »Igra se i pjeva po Knešpolju bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke ispod pasa, okreće se kratkim koracima i naizmjenično po grupama pjeva u osmercu i desetercu neku lirsku narodnu ili drugu pjesmu. Tom prilikom izgovaraju svaki stih na slogove. Tako jedna grupa otpjeva jedan stih, zatim to isto otpjeva draga grupa iz istog kola. Svaka pjesma počinje sa: »Oj, đevojko, draga dušo moja.« Po ovome se nastavlja drugi i treći stih, npr.: 

»Men je babo kupio dukata, Pa se viju oko moga vrata.« 

Ili: 

»Oj, đevojko udavaćo, Kd se budeš udavala, Zovi mene na rakiju, Dti vidim đuvegiju. 

Na Karanu se poneki put čula i ovakva pjesma; 

»Dabogda me pratilo do groba Trda sisa i čupava noga.« 

A u Knešpolju ovakva: 

»Nešto Ćiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.« 

Godine 1978. Kozarćani o svom kolu zapisaše ovo. 

Trojica-Četvorica zagrle se objeručke i otpoćinju pjevanje. Prvo počinje polako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvorilo se u razgovjetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. I tako prepletene ruke neodoljivog kola. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se zavije i vilovito kreće, koraci se usitnjuju i gotovo ostaju u mjestu, i opet vilovito krenu naprijed. Igrač nije u kolo uhvaćen, nego upleten, on se ne drži za ruke sa onom dvojicom do sebe, nego njih dvojica spajaju ruke preko njega, jedan preko miške, drugi ispod pazuha, i tako redom u toj šesterostrukoj sprezi gibaju i plove svako slobodnim pokretom. Tako u tom jednom krvotoku okreću se ljudska tijela na zapjev svojih kolovođa. Izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama zapjevaju. Nastaje natpjevanje jednih i drugih. Jednoj i drugoj strani svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izuvija uvis i ustranu, okrzne se pa se i gurne sa susjednim…« (319,59). 

Knežpoljska pjesma prije drugog svjetskog rata je meraklijska. Ona odzvanja radošću, nemirom, i zna biti zadirljiva i izazivačka. 

Refren tradicionalne knešpoljske pjesme je ritmički opravdan, ali je i predah da onaj što prvači smisli novi stih. I tako su se među već poznatim stihovima nizali novi. Redosljed stihova bio je stvar onih koji prvače, ali pravilo je bilo: distih pa refren (319, 56). 

Ovo jednostavno igranje u narodnom kolu Potkozarja i Kozare nije bez draži i zanimljivosti. Ovakom igranju vragolasli knežopoljski momci, kad malo življe zaigraju, praveći pri tome razne figure, znaju da pomjere svoje ruke od pasa ka curinim grudima i da pritiskom na zategnuto jeleče osjete vrelinu svoje krvi i zrelost koja ih opija i snaži (I, 40). 

Narodno kolo naroda Potkozarja i Kozare imalo je svoje stroge zakonitosti. Ako se momak uhvati u kolo kod djevojke, a ona se pusti i ode, to je bila najveća sramota. Ako neko u kolu presiječe djevojku od momka, dolazilo je do svađa. Ako se momak uhvati i djevojka se pusti, to je uvreda za momka. 

I ova pjesma gromko se čula u Kozarskom kolu: Prva trojka: 

Mi smo braća, mi smo i drugovi, Msmo braća. mi smo i drugovi, Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje’. 

Druga trojka isto: 

Msmo braća, mi smo i drugovi, Mi smo braća, mi stno i drugovi, Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje! 

Dakle Kozarsko kolo i pjesma jc sastavni dio života u ovim krajevima. Ono se igra na lijevu stranu, sa rukama u prepletu. Tri pjevača prvače, a tri polažu. Postoji muško momačko kolo, kao i žensko djevojačko, gdje su u kolu i muškarci j žene. Kozarsko kolo se prenosilo širom zemlje i prolagođavano datoj sredini. 

U prošlosti iza svakog stiha bio je obavezan refren, pripjev: »Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!« Danas u Kozaračkom kolu jedan prvači a svi igrači u kolu polažu. 

Narod svoje težnje iskazuje pjesmom u Kozarskom kolu. Kozarćani su oduvijek izražavali kolom i pjesmom svoje jedinstvo. To je pjesma ponosa i energije, optimizma: 

Sve pjesme kozarske ispjevane su u distihu. Pjesma o narodnooslobodilačkoj borbi se veoma brzo prenosila i širila. pri pokretima jedinica u nove krajeve dolaze i nove pjesme. Tako je i Kozarsko kolo došlo u sve krajeve Jugoslavije. 

Ova poezija je bogata po stilsko izražajnim sredstvima. Stil je prilagođen vremenu i ulozi pjesme. 

Tako naš narod svojom pjesmom najsnažnije izražava svoju bogatu dušu. On pjesmom uspavljuje čedo, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji srca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom i pokojnika u grob. Pjesma se rađa i razvija na selu, polju, brdu, domu, kod pojedinaca i skupine. Pjesmu stvara pojedinac, a zajednica određuje njenu vrijednost, skraćuje je i produžuje joj vijek. Ostoja Modrag iz Garevaca i još dvajica sa njime ispjevali su mi i ovu pjesmu: 

U ovom području ima još nekoliko narodnih kola koji se igraju uz harmoniku, tamburu i šargiju. Igra se kolo uz muziku (trojanac, sremica). Kolo igra i uz tamburu (poskoćica). Tu se igra po taktu kako tamburaš svira. Kad tambura svira, igra se dvoje i dvoje. To je kulus. Uz tamburu pjeva Kozarsko kolo. Kolo se igra i uz šargiju. Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama »krajišnice«, epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.