Porijekla današnjeg stanovništva

Iz obavještenja koje daju antički izvori proizlazi da su ovdje stanovali Mezeji.
Kod grčkog geografa Klaudija Ptolomeja, koji je živio u drugom vijeku prije nove ere, nalazimo nekoliko podalaka o plemenu Mezeja. Prema nekim podacima Ptolomej Mezeje ubraja u Liburne. Prema drugim Ptofemaeus ih smješta iza Liburna, zapadnije od Deriopa, Derija i drugih, što znaći da su se Mezeji nalazili odmah uz Japode, sjeveroistočno od Liburnije.
Podatke o Mezejima nalazimo kod grčkog geografa Strabona. U vrijeme u kojem je živio od 63. do 19. godine prije nove ere, 011 piše: »Panonski narodi su Brcuci, Andizeti, Dicioni, Pirusti, Mezeji, Desidijati. . . do Dalmata i skoro do Ardijejaca na jugu«. Strabun je Mezeje uvrstio u značajnija panonska plemena.
Apijan je pisao:»Panoni su jedan veliki narod na rijeci Dunavu, a njihovo područje pruža se po dužini od Japoda do Dardanaca«. Apijanove Panone možemo locirati na podrućje provincije Dalmacije. Tako su Mezeji prvi isloćni susjed Japoda u dolini Une.
Ima više podataka o Mezejima iz vremena kada su oni bili u sklopu rimskog carstva u našim krajevima. Plinije piše da su Mezeji bili moćno i veliko pleme koje je sa 269 dekurtja pripadalo konvektu u Soloni. Pripadalo je provinciji Dalmaciji. Tad je provincija Dalmacija bila naseIjena većinom Ilirima. To piše i Diona Kasije. Cassius Dio navodi da je Germanik pobijedio Mezeje udarivši na njih iz Panonije, što znači da su stanovali blizu panonsko-dalmatinske granice.
P;linije i Dion Kasije Mezeje ubrajaju u Dalmate. Više autora je Mezeje pripisalo skupini ilirskih naroda.
U; prvoj polovini XX vjeka prihvaćena je pretpostavka o ilirskoj pripadnosti Mezeja. I. K. Patsch je objavio u nekoliko članaka etničku pripadnost Mezeja. Zdravko Marić misli da sjeverna Bosna u predrimsko doba ima elemente kulture čiji su nosioci došli sa sjevera, iz Panonije, i da su nosioci te kulture bili narod Panoni. Stanovnici Donje Doline i njihovi srodnici u Sanskom Mostu i Zecovima, naselja sa teritorije plemena Mezeja. Zdravko Marić kaže da su stanovnici Donje Doline srodni Mezejima. U rimsko doba je ova zapadnopanonska etnićka grupacija nazvana Panonima. Arheološki nalazi iz Donje Doline, Sanskog Mosta i Zecova pokazuju svoju sličnost.
Do slićnih rezultata, istražujući Majdanište u Blagaju na Sani, došli su Basler i Pašalić. Dalje na osnovu dosadašnjih istraživanja Mezeje treba pripisati grupi panonskih naroda.
Međutim, arheološki nalazi iz doline Sane, upoređeni su nalazima iz bihačke okoline, pokazuju da u porečju Sane nisu stanovali Japodi, već neko drugo pleme. Pač smatra da su Japodi dopirali sve do Sane, a da su Mezeji zauzimali veliko područje Vrbasa i Vrbanje sve do rijeke Bosna.
Zdravko Marić misli da istočna granica Japoda, odnosno zapadna granica Mezeja, može da bude između dolina Une i Sane. Sjeverna granica teritorija Mezeja bila bi provincijska granica. Na osnovu tih podataka istraživači su Mezejima odredili lokalizaciju u sjeverozapadnoj Bosni, uglavnom u porečju Sane i Vrbasa.
Na osnovu brojnih aulora može se zaključiti da se Mezeji nalaze između Japoda, Diciona, Desijata i Oserijata. Zapadna granica im je između donjeg toka Une i Sane, južna granica
južnije od Jajca, istočna iza Vrbasa i Vrbanje, a sjeverna granica između provincija Dalmacije i Panonije.
Dakle, Mezeji su kao velika plemenska skupina u kasno praistorijsko doba i posljednjih nekoiiko vijekova stare i prvih vijekova nove ere, kao i za vrijeme rimske vladavine, naseljavalo .sjeverozapadni dio današnje Bosne i Hercegovine, prvenstveno porećje rijeke Sane. Po završetku »Batonovog rata« u 9 godini nove ere, Rim je prišao da učvrsti svoju vlast na novoosvojenoj teritoriji. Dalmacija je stavljena pod upravu Oktavijana Augusta kao carska provincija. Raspodjelom provincije 9. godine nove ere Mezeji su prikljućeni provinciji Dalmaciji i ukljućeni u Saionitski konventus. To je bila granica prema provinciji Panoniji. To se odnosi na vrijeme poslije podjele dotadašnjeg Ilirika na provincije Dalmaciju i Panoniju.
Od cara Avgusta Mezeji su regrutovani u dalmatinskim hordama (auksilijama), koje su bile razmještene po raznim krajevima rimskog carstva, a od Klaudija i u mornarici i raventskoj floti. Vojni rok je bio oko 20 godina, a onda su isluženi vojnici naseljavani u mjestima gdje su služili vojsku po domovini. Za vrijeme službe u vojsci naučili bi latinski jezik. Tako su jedan od važnijih nosilaca romanizacije u prvom vijeku nove ere bili muškarci koji su primljeni za siuženje vojske.
Uz rimsku vojsku su došli trgovci, zanatlije i rudarski strućnjaci. I oni su uticali na romanizaciju. Natpis koji datira iz 75. godine nove ere, a nađen je u Samniumu, pokazuje da su Mezeji još tada sačinjavali plemensku opštinu kojoj je na čelu stajao praefectus civitatis (287,12).
Što se tiče daljeg razvitka Mezeja i njihovog uređenja, važan je podatak Kasija Diona koji spominje utvrđena mjesta plemena Mezeja. Mogli bi biti sa mjestom koje spominje Kasije Dion. Tomašek na osnovu toga zaključuje da se Splounum (Splonum) nalazi na Sani, tj. kod Starog Majdana i da se mjesto razvilo kao rudarski centar. Spomenuti centar Republicae Splonislarum izgleda da je eraru u Soloni isporučivao prihode željeznih rudnika. Zasad bi se, prema podacima koje daju Kasije Dion i navedeni epigrafski spomenici, moglo Splaunum (Splonum). Ovaj grad se spominje i na natpisu iz Komina kod Pljevlja. Natpis nam ne objašnjava lokalizaciju mjesta, ali je značajan po tome što se njime ponovo potvrđuje da je Splonum imao rang gradske opštine kao i ostali gradovi koji se ovdje spominju. Sa područja Mezeja potiče i nadgrobna stela iz Cikota kod Prijedora na kojoj se spominje dedikant veteranus Aurelius Surus ex benefi-ciariis leg. X Gem. Lična imena u ovom natpisu pripadaju grupama običnih italsko-rimskih, ilirskih, tračkih, a raožtla i keltskih imena (287,13).
Etnička pripadnosl stanovniko. je šarolika što se vidi iz pronađenih natpisa. Ilirskog porijekla je Tatonia Procula, njen muž Aurelius Surus, i sinovi Optatus i Firmianus. Zipandus je izgleda traćko ime. Quintus i Caro deklariraju se kao libertini iz Itatije, neodređenog je porijekla Aurelius Baosus i Sumpa. Ulpia Matera sa drugog spomenika iz Cikota je panonskog porijekla. U Blagaju na spomeniku se susreću tri rimska imena: Ilpia Nona, Campanius Marcianus i Julia Marciana. Veoma česta su imena italskog porijekla koja su nosili conductori, a u drugom vijeku prokuratori.
U području Argenlarije konstanovano je prisustvo Grka koji su se tu naselili kao rudarski stručnjaci i trgovci. Odavde je natpis i jednog dekuriona iz Sirmija koji jc u srebrnjačkom rudarskom distriktu kupovao rudu za kovnice svoga grada. Po natpisima poznati su Heliodorus, Ork sa Orijenta, kao nasijednik u Rakanskim Baricama, i Philocvrius, takođe Grk ili Orijentalac, u Agićima; dakle, obadva sa rudarskog područja Japre-Bosanski Novi (287,96).

PORIJEKLA DANAŠNJEG STANOVNIŠTVA
Migraciona struja iz Starog Vlaha, Stare Raške, Zete i Huma, odnosno Stare Srbtje, Crne Gore i Hercegovine u sjevemu Dalmaciju i Liku.
Migracione struje srpskog stanovništva kretale su se iz tadanjeg Starog Vlaha i Raške, Zete i Huma, odnosno stare Srbije, Crne Gore i Hercegovine u sjevernu Dalmaciju, od Cetine preko Krke do Zrmanje i nastavljale u Liku. 0 tim migracionim strujama postoje istorijski podaci. Najstarije poznato naseljavanje iz navedenih centara, pravcem navedene migracione struje, pada u vrijeme Cara Dušana (1337-1351), koji je neke stanovnike iz tadašnjeg Huma, a današnje Hercegovine, preselio u krajeve oko Klisa i Skradina1 (326,235). (1 Ovome ranom doseljavanju pripada crkva Vaznesenje Hristovo u selu Cetini. u parohiji Vrlici, osnovanu 1389. godine (326,235). Pravoslavne crkve koje su napravili ovi stanovnici posvečene su sv. Đurđu i sv. Nikoli. Vjerovatno su ti stanovnici imali te bratstveničke slave i njima posvetili i bogomolje. Đurđevštaci su iz Pađena, a Nikoljštaci iz Kuća u Crnoj Gori (326,235).)
Vjerovatno su to oni Vlasi, doseljeni iz XIV vijeka, koji se poslije nalaze u Lici na Velebitu godine 1433. i Cetini 1436. Jedan od tih Vlaha zove se Tomaš Aladinić. Mjesto Aladinići postoji u Dubravama kod Stoca, u Hercegovini. Vjerovatno je i Tomaš porijeklom iz toga mjesta (326,235).
Turci su zauzeli 1522. godine Knin i Skradin, a 1524. godine Sinj (135, 1267).
Narod iz Starog Vlaha ili Raške (stare Srbije), današnje Crne Gore i Hercegovine doseljavao je u sjevernu Dalmaciju i u periodu od 1523 do 1527. godine (326,236). U ovom periodu doselili su mnogi od Nikšića. Ovo stanovništvo iz sjeverne Dalmacije pomjeralo se i u Liku. (326,236).
Drugi talas naseljavanja, uslijedio je poslije Turskog osvajanja Klisa 1537. godine iz navedenih krajeva u sjevernu Dalmaciju u periodu od 1567 do 1574. godine. Izgleda da je u ovom periodu najviše doselilo stanovnika iz podrućja današnje južne Hercegovine2 (2 U ovom periodu (1567-1574.godine) su crkve posvećene sv.Đurđu i sv.Joakimu i Ani. Smatra se da su tada doselili stanovnici sa tim bratsveničkim slavama i pravili crkve posvečene tim svecima (326, 235))
I ovog puta pomjeranje naroda iz Dalmacije vršeno je i u Liku (326,236).
P;reseljavanje naroda iz južne Hercegovine u sjevernu Dalmaciju spominje se i 1590. godine3 (326,236) (3 U ovome periodu 1590. godine pravljene su crkve posvećene sv. Jovanu, sv. Iliji i sv. Nikoli. Smatra se da su tada doselili stanovnici sa tim bratstveničkim slavama i pravili crkve posvećene svojim svecima zaštitnicima (326,236.)).
Preseljavanje naroda iz Starog Vlaha, Cme Gore i Hercegovine u sjevernu Dalmaciju bilo je i 1618. godine4. (4 Doseljenici od 1618, godine izgradili su crkve u Žegaru, Drnišu, Vrlici i Strmici posvećene sv, Đurđu, sv. Jovanu i sv. Nikoli. Smatra se da su doselila bratstva sa tim bratstveničkim slavama i pravili crkve svojim svecima zaštitnicima (326,237)).
Doseljenici su se naselili u Cetini, Žegaru, Drnišu, Vrlici i Strmici (326, 237). Seoba naroda iz Crne Gore i Hercegovine migracionom strujom za sjevernu Dalmaciju bila je i 1682. godine. Doseljenici su se naselili u Obrovcu5 (326,237). 5 Prvi doseljenici prave crkve posvećene sve. Lazaru i sv. Trojici, doselila bratstva sa tim slavama 1682. godine (326,237).
Godine 1717. sa arhimandritom Stevanom Ljubibratićem 180 porodica iz Hercegovine, pretežno iz Zubaca, prešlo je u Imotsku krajinu (Dalmaciju) (326,237). Istoga vremena braća Novolići sa 40 porodica iz Šume i Zubaca prešli su Neretvu (326,237).
Migracione slruje iz Starog Vlaha, Crne Gore i Hercegovine u pravcu naseljavanja Bosne. Odmah kako su Turci zauzeli Bosnu 1463. godine naseljavali su pravoslavno stanovništvo blizu granice.Turci su uglavnom oko 1480. godine držali oblast oko Kupresa, Duvna, Hlijevna, Glamoča i izvorni kraj rijeke Unca, nešto zemlje u Gornjoj Pljevi i na Sani do Kamengrada, Skoplja, Lašve i Vlašića, istočnu Bosnu sa Maglajem, Vlasenicama i Zvornikom. Svud tuda su Turci iz vojničkih obzira morali naseljavati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredovni vojnici čuvali granicu, četovali i u ratu vojevali na turskoj strani. Do 1503. su turske granice na sjeveru otprilike iste, ali su se iza toga brzo
mijenjale. Turci su 1512. godine uzeli srebrenićku banovinu. Od jajačke banovine su držali Ugri i Hrvati još samo donju Pljevu i vrbasku dolinu od Jajca do Save. Od 1514. do 1528. godine oteli su Turci Liku i Krbavu, a 1528, i ostatak jajačke banovine od Sokota i Jajca do Save.
Naseljavanje sjeveroistočne Bosne moglo je početi odmah poslije 1512, a krajeva oko srednjeg i donjeg Vrbasa poslije 1528. godine (326,237).
Prema literaturi proces raseljavanja Vlaha stoćara iz Hercegovine i Crne Go’re nastavlja se i u XVI vijeku, ali ovoga puta u Bosnu. U prvoj četvrtini XVI vijeka došlo je do ubrzanog prelaž;enja stočara na zemljoradnju. Turci su u novoosvojenim krajevima naseljavali Vlahe, ogromnom većinom pravoslavno srpsko stanovništvo, čiji se broj u bosanskom sandžaku u ovo vrijeme naglo povećao. Oni su se većinom doselili iz Hercegovine i Crne Gore (134,132). Tako se 1516. godine u popisu bosanskog sandžaka bilježe Vlasi u nahiji Ozrinju, Trebetinu, Usori, Vrbanji, Kupresu i Glamoču (Belgrad). I stara nahija Uskoplje naseljena je Vlasima. Oni su sačuvali svoje stoćarske povlastice i naseljeni su tu kao kolonizacioni, ali i kao vojnički elemenat (134,132). (Vlah znaći čovjek koji se bavi stočarstvom.) Dakle, direktno doseljavanje najprečim putevima iz tadašnje Stare Raške, Zete, Huma i neretvljanske pokrajine, odnosno današnjeg Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine, Turci su vršili za svoje interese.
Turci su ovo naseljavanje pravoslavnim stanovništvom vršili iz ekonomskih i odbrambenih razloga, s obzirom da su ovi gorštaci-stoćari bili i dubri ratnici, pa su ispočetka imali i rieke privilegije. Poslije izvjesnog vremena dolazi do ukidanja privilegija ovim doseljenicima pa su uslijedila sve češća bježanja u Austriju (215,10).
Savremenik, Benedikt Kurpešić, koji je 1530. prošao Bosnom skroz od Kladuše preko Kljuća i Sarajeva, veli da su Turci doveli Srbe iz smederevskog sandzaka i naselili ih po Bosni (326,237).
Godine 1551. javlja general Lenković da su Turci doveli iz unutrašnjosti više hiljada Morlaka ili Vlaha i da su ih naselili oko Srba i Knina (326,238).
U daljnjem osvajanju prema sjeverozapadu i zapadu Turci naseljavaju osvojenu teritoriju srpskim življem iz Hercegovine i crnogorskih brda- Na taj naćin sliv rijeke Vrbasa, Sane, Une sa Uncem postaju krajevi naseljeni srpskim stanovništvom. Tursko područje zapadno od rijeke Bosne oko sredine XVI vijeka predstavlja teritoriju sa pretežno srpskim stanovništvom. Izmijenjena je etnička fizionomija turskih posjeda u Bosni. Još su svoj stari etnički izgled najviše sačuvali pretežan dio bivše kraljeve zemlje i dobar dio oblasti Pavlovića i Kovačevića (134,133).
Vjerovatno je da je pred kraj 16 stoljeća Hasan-paša Predojević doveo iz Hercegovine, od Bileće, svoje srodnike i druge i nastanio ih u krajevima oko rijeke Une. Bez sumnje je velika seoba pred kraj XVII vijeka donijela doseljenike i ovome kraju. U narodu sjeverozapadne Bosne sačuvao se spomen na porijeklo iz Hercegovine i stare Srbije (326,238).
Iz ovog se vidi da su brdski krajevi Starog Vlaha, Rašku, Crne Gore i Hercegovine bili rasadnik stanovništva koje se raseljavalo po Bosni i Dalmaciji, aii da nije nikad potpuno napuštalo i svoj rodni zavičaj.
Migracione siruje iz sjeverne Dalmacije i Like za sjeverozapađnu Bosnu
Ova migraciona struja kretala se pravcem starih rimskih puteva, koji su tad korišćeni. Jedan rimski put bio je od Splita preko Klisa-Livanjskog polja-Glamočkog polja-Ključa. Drugi krak išao je dolinom Sane preko Jajca. Jedan krak bio je dolinom Vrbasa sve do Bosanske Gradiške i Save. Prije Livanjskog polja jedan pravac puta se odvajao preku Duvanjskog polja, Kupreškog polja za Uskoplje i nastavljao dolinom Vrbasa. Drugi pravac nekadašnjeg rimskog puta vodio je iz sjeverne Dalmacije i Like preko Knina-Strumice-Grahova na Unačko Vrtoće za Bosanski Petrovac (326,248).
U vrijeme zadnjih decenija XV vijeka pada bez sumnje naseljavanje bosanskih brdskih krajeva, koji su graničili sa mletačkom i ugarsko-hrvatskom državom i sa jajačkom i sa srebreničkom banovinom.
Poslije osvajanja neke teritorije nastajala je i kolonizacija. Oko 1530. godine spominju se Srbi u Glamoču, Uncu i na izvoru rijeke Une i već žele da pređu na teritoriju koja je pod okupacijom Austrije. Drugi su još 1526. godine prešli i naselili se po Žumberku (326,236).
Oni koji su išli iz sjeverne Dalmacije i Like pravcem rimskih drumova naseljavali su slobodna mjesta; tu su jedni ostajali, a drugi pustepeno kretali dalje. Treba napomenuti da stanovništvo koje je naselilo neko mjesto nije ga lako napuštalo. Jedni su tu ostajali, a drugi iz bratstva išli dalje u potragom za boljom zemljom za obrađivanje i pašom za stoku. Tako su naseljena područja Unca, Glamoča, Grahova, Livna.
Bosanski Petrovac sa susjednim ličkim krajem najprije je dobio malo doseljenika, ali su k;asnije doselili iseljenici iz Glamoča, Unca i sjeverne Dalmacije. Prema jednoj vijesti iz 1573. godine, ovaj kraj je imao toliko naroda da je mogao dati priličan broj vojnika (326,248).
Dalje naseljavanje je vršeno prema Ključu, Jajcu, u područje Zmijanja i Vrhovine. Sljedeća etapa biia je naseijavanje Potkozarja i Kozare.
Naseljavanje Kozare i Potkozarja.
Dovoljno je napomenuti samo nekoliko istorijskih podataka koji će nam reći o pomjeranju stanovništva, o naseljavanju i raseljavanju u ovom graničnom pojasu, koji se često nazivao ničija zemlja, zemlje između dvije vojske na granici, između dvije carevine, a ponekada i između tri carevine. Otud i naziv Krajina.
Poslije poraza Ugarske kod Mohača 1526. godine neke gradove na Uni zaposjeda austrijski vladar Ferdinand, koji je na cetinjskom saboru 1527. godine izabran za kralja Hrvatske. Tada je napuštena prema Turcima prva linija na Vrbasu i prebačena na liniju rijeke Une.
Padom Kostajnice 1556. godine pod tursku vlast stanovnici Knešpolja, bježe u susjednu Hrvatsku, a preostali dio odlazi s ugarsko-hrvatskom vojskom. Tako je ostao prazan prostor od Une do Kozare. Prije pada Kostajnice (polovinom XVI vijeka), Turci su zauzeli Blagaj, Dobru i Novi (73,213).
Vlasi su naselili brdske krajeve, dok po župama nije bilo nikoga. To je bila u punom smislu ničija zemlja. I Turci i Austrijanci počeli su da ničiju zemlju naseljavaju svaki sa periferije na svojoj strani.
K;ad su Turci osvojili Kostajnicu 1556. godine, postali su gospodari cijelog Pounja. Tada su naselili izvjestan broj pravoslavnog naroda kao svoju raju. Austrija je zadržala granicu na Uni do 1592. godine, kada je i ova linija napuštena i prebačena na liniju Glina-Korana-Mriješnica i lijeva obala Kupe.
Kad su vođeni ratovi između Mađarskog kralja Matije Korvina i Turaka u ovim krajevima se došlo do pomjeranja stanovništva. Veliki broj je prebjegao preko Save i Une. Turci su u ove krajeve odmah naselili veliki broj pravoslavnog naroda kao svoju raju.
Prema Žitvadorskom miru od 1606. godine krajevi od rijeke Une do Karlovca trebali su biti neutralna zona i nezaposjednuti. Tada je Knešpolje bilo rijetko naseljeno. Preci današnjih Knešpoljaca počeli su doseljavati u Knešpolje. Doseljevalo se novo stanovništvo i vraćalo izbjeglo stanovništvo iz Like, Korduna i Banije. Naseljavanje je zavisilo od vojnopolitičke situacije između Austro-Ugarske i Turske carevine. Ti doseljenici su se doseljavali u ove krajeve sredinom XVII vijeka.
Poslije turskog poraza pod Bečom 1683. godine Turci su ponovo utvrdili gradove na Uni i Savi, kao prirodnoi eranici između ove dvije carevine. Svi koji dosele u ove krajeve dobijali su besplatno kućišta, ali su doseljenici prevareni i postajali su kmetovi.
Migraciona struja stanovništva iz Dalmacije i Like, pošto je popunila nenaseljeno područje oko Unca, Grahova, Glamoća, Bosanskog Petrovca, Ključa, Jajca, Zmijanje i Vrhovinu, kretala se dalje dolinom Vrbasa i Sane prema rijetko naseljenom Potkozarju i Kozari. Ovo pomjeranje sta-novništva izvršeno je u dva perioda. Prvi period naseljavanja bio je odmah poslije 1700. godine (73,27 i 326,217).<
Zbog čestih graničnih ratova u prvoj polovini 18. vijeka, dolazi i do pomjeranja stanovništva iz ovih krajeva na području Banije.
Talas doseljavanja bio je za vrijeme Laudonova rata 1788-1799. godine. Turska vlast poboljšava odnos prema hrišćanskom stanovništvu. Godine 1793. sultan je uveo neke povlastice za ovaj narod, tako da su mogli sami sebi da biraju narodne starješine, s tim da ih paša potvrđuje. Osim toga, odredeno je da se Turci ne smiju naseljavati po hrisćanskim naseljima i da ne smiju ništa na silu uzimati od hrišćana.
Tad su se brojni stanovnici ovom migracionom strujom iz Dalmacije, upravo od Unca, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Ključa, Jajca, Zmijanja, Vrhovine, doselili u Potkozarje i
naselili prostor između Vrbasa i Une do Save. Nije bilo prelaženja preko Save, jer je to bila granica između Austrije i Turske. Do Save je talas naseljavanja slabio zbog granice i političkih prilika. Bilo ih je tad koji su doselili u Potkozarje i iz Livanjskog polja. Među tim doseljenicima od Livna spominje se i bratstvo Šormazi. Kod stanovnika Potkozarja svježe je predanje o ovom. doseljavanju iz Dalmacije i Like, preko Unca, Bosanskog Petrovca, Glamoča i Zmijanja, odnosno Vrhovine. Jedni su ostajali na zauzetim kućištima, a drugi iz istog bratstva išli i zauzimali zemlju dalje, pa su zato i ista prezimena na ovom migracionom pravcu. Navedenim migracionim putem u Potkozarje, između ostalih, došla su i sljedeća bratstva: Arežine, Balaći, Balabani, Balorde, Bančići, Banjci, Basare, Basurići, Bašići, Berići, Bilbije, Bjelajci, Blagojevići, Bodirože, Bodići, Bokani, Bosančići, Bosnići, Bundali, Bursaći, Vejnovići, Veruše, Višekrune, Vranješi, Vrhovci, Vujasini, Vujasinovići, Vukoradi, Gajići, Gvere, Gvozdenovići, Glamočani, Glamočaci, Grahovci, Grabići, Gračani, Grbići, Grubiše, Grubar(n)?i, Gotovci, Guzijani, Dalmajije, Damjanovići, Debeljaci, Devići, Desnice, Dobrnjci, Domuzi, Dragajaci, Dragajlovići, Drljaće, Drče, Duvnjaci, Eruezi, Žeželji, Žunići, Zagarci, Zganjani, Zelići, Zeljkovići, Zmijanjci, Zorići, Inđići, Injci, Jajčani, Japundže, Jungići, Kajtezi, Kalabe, Kalabići, Kalinići, Kaponje, Karalije, Karani, Karanovići, Kauri, Kaurinovići, Katanići, Kačavende, Kekoduši, Kerkezi, Kesići, Keseri, Kecmani, Klinovci, Kovjenići, Kokoruši, Koljani, Komadine, Korenovići, Kordići, Kosovići, Kočići, Kraljevići, Kresojevići, Krnete, Krčmari, Kualje, Kudre, Kuliđže, Kupješaci, Kuprešaci, Kupreševići, Kupeši, Kurde, Kuridže, Kučine, Latinovići, Livnjaci, Lukači, Luščani, Ljevljevići, Ljubibratići, Majdanci, Marjanovići, Marčete, Matavulji, Mataruge, Mastikose, Macnoge, Macure, Medići, Meseldžije, Miletići, Misaljevići, Mokronoge, Morače, Mudrinovići, Neretvljanci, Oljaće, Omčikusi, Opačići, Ožegovići, Pađeni, Peulje, Peulići, Pinteri, Plavanjci, Plemići, Podgorci, Popare, Predojevići, Primošljani, Puhali, Puhače, Rađenovići, Ratkovci, Race, Reljići, Rodići, Ružvice, Sabljići, Santrači, Sanaderi, Sjenožete, Smoljani, Skenderije, Sovilji, Soldatići, Srdići, Suvajci, Stupari, Stojanovići, Timarci, Timotari, Tišme, Torbice, Travari, Tromošljani, Trijebovljani, Trkulje, Trninići, Trubarci, Tubini, Ćermanovići, Ćulibrci, Ćurguzi, Unčani, Here, Cikote, Crljenice, Crnobrnje, Čekići, Čenići, Čapljaci, Džapine, Šakote, Šarenci, Ševe, Šerbule, Šerbići, Šipke, Šikmani, Škorići, Šoboti, Šolaje, Šormazi, Šljivanjci, Štekovići, Štrpci, Šurlani (326,245 -264).
Prema nekim podacima, jedna migraciona struja iz Starog Vlaha, Vasojevića i Polimlja kretala se preko Visokog, Zenice na zapad za Potkozarje do Une i Save.
Za vrijeme turske okupacije u ovom pograničnom kraju oko Save stanovništvo je migriralo sa desne strane Save na lijevu na teritoriju Austrije. Oni koji su prelazili istim imenom nazivali bi svoje novo naseljeno mjesto, pa su zato ista imena naselja na jednoj i na drugoj strani Save. Tako imamo varošice Gradišku i Bosansku Gradišku, Dubicu i Bosansku Dubicu, Hrvatsku Kostajnicu i Bosansku Kostajnicu; od seoskih naselja Svinjar u Bosni, Svinjar u Hrvatskoj, Kobaš u Bosni, Kobaš u Hrvatskoj. Većina sela od Bosanske Dubice do Slavonskog Broda ima isto ime sa jedne i druge strane Save; Svinjar, Kobaš, Jablanac, Greda, Dvor itd. Tako je i sa prezimenima stanovništva. Ovo je jedan od dokaza da je stanovništvo selilo s jedne strane rijeke na drugu, iz jedne okupatorske carevine u drugu. Početkom XIX vijeka kod Dubice se graniče tri carstva: francusko, austrijsko i tursko.
Prve srpske porodice u Bosanskoj Dubici naselile su se iz obližnjih sela, iz okoline Prijedora, Sanskog Mosta, pa iz daljeg Glamoča. Od srpskih porodica doseljena je među prvim porodicama Bakić 1848. godine, zatim su došli Grgići iz Rakovice, Gajići iz Vrhovice, Misaljevići iz Bugojna, Mataruge iz Demirovca, Vujasinovići iz Klekovaca; Cikote (ranije zvani Reljići iz Jasenja, a starinom iz Cikota), Blagojevići iz Bjelajaca, Kosovići iz Dvorišta, Macure iz Jasenja i drugi (1,23).
Naseljenici iz obližnjih sela bavili su se obično raznim zanatima, najviše kovačkim, pekarskim, kalajdžijskim, terzijskim itd. Ostali, ako bi imali više novca, bavili su se trgovinom. Među njima su se naročito isticali Hercegovci (274,13). Tako je bratstvo Bančić u Banjoj Luci, doseljeno iz Bančića od Ljubinja u Hercegovini, razvijalo kujundžijski zanat. Kujundžijski zanat u Bosni nije stariji od XVI stoljeća.
Porijeklo naroda Krajine izučavali su Skarić, Milan Karanović, B. Milojević, Petar Rađenović, G.R. Grujić (73,207). Mitropolit Savo Kosanović skupio je podatke za
mitropoliju Dabrobosansku o porodicama i slavama i to je štampano 1883. godine (73,208). Spiro Kulišić utvrđuje naseobinu Mataruga.
Kad je ustanak Srba u Krajini 1858. ugušen, narod je prebjegao preko Une i Save na područje austrougarske okupacije. I u ustanku 1875. i 1876. godini narod je bježao na teritoriju koju su bili okupirali Austrijanci. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrije 1878. go-dini otpočelo je naseljavanje nekih Ličana na ovom području, a došlo je i do unutrašnjeg seljakanja stanovništva u Potkozarju.
Porijeklo nekih bratstava na području Kozare i Potkozarja.
Abazi su porijeklom s Kosova (slave sv. Panteliju). Abarde su porijeklom iz Polimlja. Alavuci kod Dubice su porodica starovlaha iz Dobrnja od Višegrada (slave Jovanjdan). Alaule su doseljenici iz Polimlja (slave sv. Đurđa). Aladinići su porijeklom iz Aladinića u Dubravama, kod Stoca, u Hercegovini. Arnauti su porijeklom s granice Albanije u Crnoj Gori (slave Đurđevdan). Atelji su porijeklom iz Korjenića u Hercegovini. Babaji su porijeklom iz Kuča u Crnoj Gori (326,230). Babajići su iz Starog Vlaha (slave sv. Nikolu). Babari su iz Starog Vlaha (slave Miholjdan) (326,265). Balorde su doseljenici iz Hercegovine. Balabani su porijeklom iz sela Balabana od Moraće, blizu Skadarskog jezera, u Crnoj Gori (slave Petrovdan) (326,249). Baljci su s Baljaka u Hercegovini, Bando, Bandići i Bandolaji su iz jugoistočne Hercegovine (326,254). Basare, Basore su porijeklom iz sjeničkog kraja, od Starog Vlaha (slave Đurđevdan) (326,250). Batnoga je iz Batnoga od Stoca, u Hercegovini. Balaulovići su doseljenici iz Polimlja (slave sv. Aranđela). Bencuni su doselili iz Polimlja (slave sv. Simeuna). Bencuzi su iz Polimlja (slave Jovanjdan). Benderi su iz Velje Međe u Popovu, u Hercegovini, a tu su došli iz Korjenića (slave Olimpijev dan) (326,240). Benderaći su porijeklom iz Džinove mahale u Nevesinju, a tu su došli iz Korjenića (slave sv. Jovana, a prislužuju Velikoj i Maloj Gospođi) (326,240). Berići su porijeklom iz Crne Gore. Njihova bratstvenička slava je sv. Stefan (326,246). Beronje su porijeklom iz Raške (slave sv. Joana) (326,248). Bogdašići su iz Bogdašića od Bileće u Hercegovini. Bogunovići su po porodičnoj tradiciji došli iz Raške preko Dalmacije (Zrmanje) i Like u ove krajeve. Njihovi su bratstvenici Beronje, Kovačcvići, Pašići i Pjanići. Slave sv. Jovana (326,248). Bodirože su porijeklom iz Crne Gore. Prešle su Hercegovinu i onda u sjevernu Dalmaciju. Smatra se da su doselili u prvoj migracionoj seobi. Iz sjeverne Dalmacije su se raselili po Bosanskoj Krajini. Slave sv. Stefana 9. januara. Boze su od Abaza s Kosova (slave Pantelijev dan) Bajinci su došljaci iz istoćne Hercegovine. Borčani su iz Borča u Hercegovini. Belenzade su iz Belenića, iz Popova u Hercegovini. Bukve, Bukvići su porijeklom iz Starog Vlaha (slave Stefandan). Burazer, Burazori su iz Toplice u Srbiji (slave Nikoljdan). Bulajići su porijeklom od Grahova u Crnoj Gori (slave Nikoljdan). Bukomiri su porijeklom iz Kuća i Bratonožića u Crnoj Gori (326,230). Brbori su iz Hercegovine (326,261). Valjevići su iz Polimlja (slave sv. Simeuna). Varcari su iz južne Her-cegovine (slave sv. Iliju). Njihova dalje porijeklo su Bratonožići u Crnoj Gori. Veleni su iz Velenića kod Tare. Veloulovići su doselili iz Polimlja (slave sv. Stevana). Veruše su došljaci iz Donjeg Polimlja i Vasojevića u Crnoj Gori. Varsokovići su porijeklom od Skopske Crne gore. Vra-nješi su iz Drobnjaka ili iz Polimlja, iz Crne Gore (slave sv. Đurđa). Vrbice su porijeklom iz Vrbice od Bileće u Hercegovini. Vukobrati su od Vukobratovića u zubačkom selu Turmentima (slave sv. Đurđa). Vukovići su iz Trebinjske šume u Hercegovini. Galičići su iz Popova polja u Hercegovini. Galebine su iz Trebinjske šume u Hercegovini. Gafuri su porijeklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori (slave sv. Đurđa). Gaci, Gakovići su porijeklom iz višegradskog Starog Vlaha (slave Nikoljdan) (326,252). Gvarijani i Gerdijani su iz sela Orašja u Šumi kod Trebinja, u Hercegovini (slave Đurđevdan) (326,254). Gerini su porijeklom od Gerina iz Burmaza, kod Stoca, iz Hercegovine. Goleši su porijeklom iz Polimlja. Prije su tu doselili s planine Goleša u Kosovu. Grubač je porijeklom iz Opličića i Boljuna od Stoca u Hercegovini. Grmuše su doselili iz Plava u Crnoj Gori. Darde su iz Kolašina u Crnoj Gori (slave sv. Panteliju ) (326,252). Devići su doselili iz Šekulara (slave Đurđevdan). Drljače su porijeklom iz sela Babajića i Kozlića, Azbukovica.kod Kolubare u Srbiji (slave sv. Trifuna) (326,221). Drakulići su iz Korjenića u Hercegovini (slave Mratinjdan). Durbabe su od sela Doribabe, od bosanskog ugra. Dulići su iz Dulića od Gacka u Hercegovini. Đilasi su porijeklom iz Crne Gore (slave sv.Simeuna). Zoranovići su porijeklom iz Hercegovine. Zorići su porijeklom iz
Drobnjaka u Crnoj Gori (slave Đurđevdan). Zupci su sa Zubaca u Hercegovini (slave sv. Đurđa). Jarakule su porijeklom od Raškovića iz Starog Vlaha (slave sv. Đurđa) (326,242). Jasnići su porijeklom s Kosova (slave Đurđevdan). Jugovići su iz Gacka u Hercegovini. Jugovci su iz polimskog sela Jugova ili od Juga iz Jugovića u gornjoj hercegovačkoj površi. Kavenuše su porijeklom iz Polimlja (slave sv. Simeuna). Kadijevići su porijeklom iz Zavale u Popovu, u Hercegovini (326,245). Kalanji su iz Miruša kod Bileće, u Hercegovini (slave-Nikoljdan). Kalabe su porijeklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori (slave Stefanjdan). Kalabići su porijeklom od Nove Varoši iz Starog Vlaha. Kalinovići su došli iz Kuča u Crnoj Gori (slave Nikoljdan). Karugići su porijeklom iz Kolašina u Crnoj Gori (slave Jovanjdan) (326,242). Kelemanovići su iz Pocrnja, vjerovatno od Ljubinja u Hercegovini. Kerkezi su porijeklom iz Gornjeg Dragaćeva (slave Durđevdan) (326,250). Kecmani su doselili iz južne Srbije preko Hercegovine i Dalmacije u ove krajeve (slave Vratolomijev dan) (326,249). Kovačevići su iz Raške (slave sv. Jovana) (326,248). Kozomore su porijeklom s planine Kozomor, Nova Varoš, Stari Vlah (slave sv. Jovana) (326,248). Komadine su Porijeklom iz Vasojevića u Crnoj Gori (slave Nikoljdan) (326,253). Kondići iz dubičkog kraja su porijeklom iz višegradskog Starog Vlaha (slave Nikoljdan) Koraći su iz Popova u Hercegovini. Njihovo dalje porijeklo je Bratonožići u Crnoj Gori (slave sv. Iliju). Korjenići su iz. Korjenića u Hercegovini. Kosijeri su porijeklom iz Kosijereva u Crnoj Gori. Kosovci su porijeklom iz Kosova. Koturi u više sela dubičkog i gradiškog podrućja doselili su iz Starog Vlaha od Ibra (slave Nikoljdan). Kočići su porijeklom od bratstva Maleševaca u Hercegovini (slave sv. Ignjatiju). Godine 1436. spominje se Blaž Kočić u Cetini. Vlasi kojima pripada Blaž u Hercegovci koje je naselio car Dušan oko Klisa i Skradina. Kočići su doselili od Maleševaca u Grahovu iz Crne Gore. Kraljevići su doselili iz Hercegovine. Krvavci su porijeklom iz Hercegovine. Krčikovići su porijeklom iz Crne Gore (slave Nikoljdan). Krtoline su od Lubura u Riđanima, iz Crne Gore. Kruge su doselile iz Crne Gore. Kuvelji su od Sjenice (slave Đurđevdan). Kuvalje su porijeklorn od Sjenice (slave Đurđevdan). Kukići su porijeklom iz Banjana u Crnoj Gori (326,256). Kukići su doselili iz Hercegovine. Kukulji su doselili iz Crne Gore. Kužeti (Zorići) su se nazvali što su prekužili kugu, a negdje su bili kuvari u kužini i po tom nazvani Kužeti. Lugonje su porijeklom iz Drobnjaka iz Crne Gore (slave Đurđevdan). Lukači su porijeklom iz Kuča u Crnoj Gori (slave Jovanjdan). Lopari su doselili od arbanaške granice iz Crne Gore (slave sv. Jovana). Lopare su iz Trebinjske šume u Hercegovini. Loparice su iz Crne Gore. Ljubibratići i Puhali, velike ličke porodice, došli su iz Trebinja u Hercegovini sa vladikom Ljubibratićem, čiji su bratstvenici bili. Ovoga vladiku istjerali su Mlećani iz manastira Savine nakon osvajanja Herceg-Novog. To mu je pribavilo tursku zaštitu i putovanje na taku daljinu (73,214). To je izgleda bilo 1717. godine (326,237). Mandići su neki iz Sandžaka, a neki iz gornje Hercegovine (slave Nikoljdan). Majstorovići su doselili iz Hercegovine. Maleševci su od Bileće u Hercegovini. Mataruge oko Kozare su porijeklom od starog brata Mataruga u Grahovu u Crnoj Gori. Ima ih i u Matarugama u Ćehotini, u slivu Lima. Svi slave Đurđevdan. Mataruge u Grahovu u Crnoj Gori prvi put se spominju 1318. godine (326,252). Matavazi su iz Crne Gore, gdje se tarno misli da su porijeklom Arbanasi (326,252). Moravci su doselili iz Starog Vlaha (slave sv.Jovana). Morače su iz Morače u Crnoj Gori (slave Nikoljdan). Mastilovići su iz Gacka u Hercegovini. Mačinko je doselio iz Hercegovine (slavi sv.Iliju). Macnoge su doselile iz Hercegovine. Macure su porijeklom iz Bratonožića u Crnoj Gori (slave sv. Arhanđela) (326,222). Medani su iz Hrasna u Hercegovini (slave Jovanjdan). Merćepi su porijeklom iz Riđana u Crnoj Gori-.Mehteri ili Štrpci (to isto znači na turskom jeziku) doselili su iz Starog Vlaha. Miroslavići su porijeklom iz sela Kapavice, kod Ljubinja, u Hercegovini. Ovi se u Kapavici sada zovu Gordići, a porijeklom su iz Mratinja od Nikšića (slave Nikoljdan) (326,255). Mostarci su porijeklom iz Hercegovine. Mokronoge su došljaci iz donjeg Polimlja i Vasojevića u Crnoj Gori. Neretvljanci su porijeklom iz Hercegovine. Nikšići su ponjeklom od Nikšića u Crnoj Gori. Obadi su iz Borča na Neretvi u Hercegovini. Obućine su porijeklom od Kolašina (slave sv. Đurđa). Odavići su porijeklom iz Hercegovine. Ožegovići su iz sela Ožegovića, na Čevu, u Crnoj Gori (slave sv. Stefana) (326,249). Oljača imaju svoje imenjake u Oljačincima, u Dubnici, u Vranjskoj Pčinji, a oni su porijeklom iz Lopardinaca kod Preševa (slave Đurđevdan) (326,252). Oparice su doselili iz Levačkih Oparića (slave sv. Jovana). Otasovci su iz Crne Gore. Padežani su porijeklom s juga Srbije (326,253). Pađeni su iz
Pađena u Hercegovini (slave sv. Đurđa) (326,235). Palavestre su porijeklom iz Hercegovine. Paruh je porijeklom od Taraila u Šumi kod Trebinja, u Hercegovini. Pašići i Pjanići su došli iz Raške (slave Jovanjdan) (326,248). Perinovići su iz Nevesinja u Hercegovini, a oni su od Mučibabića. Pišteljići su doselili od Trebinja u Hercegovini (slave sv. Nikolu). Plemići su iz sela Pleme u višegradskom kraju (slave sv. Nikolu). Pocrnji su iz Pocrnja od Ljubinja u Hercegovini. Popare su porijeklom iz Fatnice u Hercegovini (326,259). Predojevići su porijeklom iz Rudina kod Bileće u Hercegovini (slave sv. Alimpiju). Pribićevići su doselili iz Hercegovine. Puhali su došli od Trebinja u Hercegovini. Rendulići i Rendići su od Sjenice. Rorići su porijeklom iz Nevesinja u Hercegovini (326,243). Santrači su porijeklom iz Kolašina u Crnoj Gori (slave Pantalijev dan). Selaci su doselili iz Starog Vlaha (326,257). Silimići su iz Hercegovine (slave sv. Đurđa). Sjenežete su došljaci iz donjeg Polimlja i Vasojevića u Crnoj Gori. Skenderije su od Skadarskog sandžaka. Njihovo krsno ime je sv. Vrač (326,255). Skoplje su iz Hercegovine. Smoljani, Smolići, Smoloići porijeklom su s karsnog platoa između donje Tare i Pive u Crnoj Gori (slave Đurđevdan) (326,249). Smoljevići i Smoljo porijeklom su iz Drobnjaka u Crnoj Gori (slave sv. Đurđa). Sopilji i Sovilji su iz Nevesinja, Hercegovina (slave Nikoljdan). Srđeni su iz sela Srđevića u Gacku, Hercegovina, Stiraci su porijeklom iz Vasojevića u Crnoj Gori (slave Jovanjdan). Sunarići su iz Starog Vlaha (slave Simeunjdan). Tankosavići su porijeklom iz Starog Vlaha (slave sv. Đurđa) (326,247). Tice su iz Polimlja. Toromani ili Turomani od Dubice i Gradiške su porijeklom iz Polimlja (slave sv. Stevana). Trninići su iz sela Trnina u Kolubari. Trubari su iz Hercegovine. Tubini su iz Burmaza kod Stoca u Hercegovini (slave Vartolomijev dan) (326,251). Tumarići su iz Tumarske, planina Konjuh. Ćeranići su porijeklom iz Nevesinja u Hercegovini. Ćermani su iz Ljubinja u Hercegovini (326,244). Ubavići su od višegradskog kraja (326,246). Ugarčići su porijeklom iz Nevesinja u Hercegovini. Ugarca su iz Hercegovine. Ugrenovići su porijeklom iz Starog Vlaha (slave Jovanjdan). Hašani su doselili od Plava iz Crne Gore. Here su porijeklom iz Hercegovine. Cikote kod Dubice su porijeklom iz Starog Vlaha. Cikota ima u Crnoj Gori (slave sv. Đurđa) (326,244 i 252). Džepine su porijeklom iz Kuča u Crnoj Gori (slave Jovanjdan) (326,241). Šaponje su od Nove Varoši, Stari Vlah (slave sv. Vasilija). Šatenci, Šamate su doselili od Bileće iz Hercegovine. Šašari su iz Hercegovine. Ševe su od Nikšića iz Crne Gore (slave Aranđelovdan). Ševići su od Sjenice iz Starog Vlaha (slave Đurđevdan). Šljivići su iz Starog Vlaha (slave Nikoljdan). Šoboti su porijeklom od Mrnjavčevića iz Kuća u Crnoj Gori (slave Mitrovdan) (326,244). Šolaje su porijeklom iz Starog Vlaha (slave sv. Đurđa). Štrpci su doseljenici s juga, iz Hercegovine. Štekovići su iz Vasojevića. Prema drugim podacima, iz sela Štekovića u Priboju, gdje se spominju od 1642. godine, Crna Gora (slave Nikoljdan). Šumljaci su doselili iz Šume u Hercegovini. Šunjići su porijeklom iz Hercegovine. Šumani od Dubice i Gradiške porijeklom su od Polimlja. Šurlani su porijeklom iz sela Oraha u Šumi kod Trebinja, u Hercegovini. Izgleda da su Šurlani doselili preko Dalmacije
U drugom svjetskom ratu s područja Kozare i Potkozarja izgubilo je živote preko 40.000 stanovnika. Područje sreza Bosanska Dubica prije drugog svjetskog rata imalo je 33.350 stanov-nika. Od toga broja je poginulo 18.495 stanovnika. Samo na području opštine Bosanske Dubice 463 domaćinstva ostala su bez naslednika po muškoj i ženskoj liniji. Njihova ognjišta su se ugasila. I ovo je jedan podatak koji pokazuje kako su ratovi uništavali stanovništvo na ovom području koje je ginulo, raseljavalo se i naseljavalo. Na ovo područje poslije drugog svjetskog rata stanovništvo se doseljavalo i naseljavalo iz Zmijanja i Manjače. Interesantno je navesti da je bila migracija poslije drugog svjetskog rata iz Zmijanja u Knešpolje, na mjesto gdje je izginulo stanovništvo. To su kupovali zemlju od onih koji su ostali i naselili se. Ovo je isti pravac nekadašnjeg migracionog kretanja od Zmijanja u Potkozarju.
Dušan Divljak, star 70 godina, iz sela Pobrđana u Knešpolju, priča da je poslije drugog svjetskog rata doselio iz Dobrnje sa Zmijanja. Rajko Stanivuković iz sela Pobrđana u Knešpolju poslije drugog svjetskog rata je doselio iz Dobrnje sa Žmijanja. Dušan Tomaš iz sela Pobrđana u Knešpolju priča da mu je pričala prababa Mika da su oni davno doselili od nekud iz Dalmacije. Slave sv. Nikolu. I ovo je migracioni pravac Crna Gora-Hercegovina-Dalmacija-Potkozarje. Dušan priča da je njegova prababa Mika rođena u
XIX vijeku. U fašističkoj ofanzivi na Kozari juna i jula 1942. godine poginula su Mikina tri sina: Stevo, Simo i Ilija. Tad je prababa Mika bila u poodmaklim godinama. Izginuvši sinovi i unuci, ali osta samo jedno praunuče, Dušan. Malo muško dijete koga baba Mika nije od sebe nikud odvajala. Mika bi govorila: »Dala sam otadžbini sinove i unuke. Hvala bogu, osta mi praunuk Dušan, moja glava kuće. I moje se ognjište nije ugasilo.« Godine 1943. nastupila je glad. Baba Mika u svojim poodmaklim godinama uze zastavu i krenu pred omladinom da bere noću žito prema Dubici. »Za mnom, djeco, ne bojte se, moramo od neprijatelja oteti naše žito!« Kad se završio rat 1945. godine baba Mika je sa svojim praunukom Dušanom podigla kućicu. Ostao je praunuk Dušan i nije se ugasilo ognjište. Kad je Dušana oženila i uputila u vojsku, baba Mika je govorila: »Za otadžbinu sam dala sinove i unuke, ali sam dočekala da iz moje kuće ponovo pošaljem vojnika da nosi pušku i brani knešpoljsku zemlju natopljenu krvlju njegovih djedova i očeva. Pjevajte, ljudi i veselite se! Danas sam najsrećnija prababa u Knešpolju. Baba Mika iz svoje kuće ponovo šalje pod pušku vojnika. Nije neprijatelj uspio da uništi ognjišta u Knešpolju!« Takve su bile majke Knežopoljke. One su svoje sinove i unuke davale u borbi protiv neprijatelja za slobodu otadžbine. Bile su srećne kad davaju vojnike da brane zemlju, ali nisu plakale kad su poginuli za otadžbinu. One su smatrale da nikakva žrtva za otadžbinu nije teška. Takve su majke Knežopoljke. Dok je njen praunuk služio vojsku, u 1957. godini, umrla je prababa Mika, jedna od brojnih majki Knežopoljki koja se radovala slobodi i rastu otadžbine.
Tradicionalno se pamti svoje porijeklo prenošenjem predanja od oca sinu. Evo nekoliko primjera, Krnete, Baslaći, Sadžaci, Milanovići doselili su iz Like u Potkozarje. Prema rodoslovu koji je posjedovao Stanko Krneta, oni su u Liku došli iz Sjenice. Dakle, Sjenica-Lika-Potkozarje-to je bio pravac migracione struje. Krnete u Dragotinji, Volaru i Prijedoru slave Tomindan. Krnete u Marinima i Jutrogošti slave Jovanjdan.
Evo kako je došlo do promjene slave. Seobom iz Like jedan Krneta se zadržao u Cazinskoj krajini, a drugi odoše u Marine i Jutrogoštu. Ovaj Krneta što osta u Cazinskoj krajini ubio je dva bega i pobjegao u drugi feud, ali je po kazni morao promijeniti slavu. Od tih su Krnete u Dragotinji, Volaru i Prijedoru, koji slave Tomindan. Inače, stara slava Krnetama, dok su bili u Sjenici i Lici, bila je Jovanjdan.
Simatovići su se zvali Regode Prvi Regoda došao je iz Ključa u Palančište. Dakle, pravac migracije Hercegovina-Dalmacija-Ključ-Potkozarje. Taj Regoda imao je sina Simu-Simata. Simatovi sinovi po ocu Simatu dobiše prezime Simatovići. Mahala se zvala Simatovića. Simat je bio prvi u Simatovićima. Od njega pred drugi svjetski rat bilo je više od 20 kuća, domaćinstava. Prezime Simatovići dobili su ima preko 100 godina. Regode su slavile Đurđevdan. Tu slavu naslijedili su Simatovići.
Kosova ima u Babićima, a slave Ignjatovdan. Ne znaju otkud su doselili u Krajinu. Koliko se dugo pamti i prenosi s koljena na koljeno predanje osvom prijeklu govori i ovaj podatak.
Bratstvo Kovrlija živi i danas u selu Božići na Kozari, a došli su iz Bosanskog Grahova. Tri rođena brata: Stevan, Jovan i Rade (njen pradjed). U isto vrijeme je i Đurađ Kovrlija došao sa svoja četiri sina: Lazarom, Draganom, Milanom i Jankom i naselio se u Brezičane.
Rade Kovrlija (njen pradjed) je doveo u Božiće sina Vukana (njenog djeda) od 9 godina. Slavio je Božić. Specijalno bi sedam dana prije Božića pošao na konju u Dalmaciju kod svoje rodbine pa bi se vratio tačno uoči Božića dogoneći vino i bakalar (riba) i nešto smokava. To je bilo veliko slavlje i doživljaj, posebno za djecu. Inače, krsna slava mu je bila sveti Vasilije (14. januar).
V;ukan Kovrlija oženio se mlad i u prvom braku imao je šestero djece: Mićo (njen otac), kapetan I klase u penziji, živi u Prijedoru, Dara umrla 1948, Boško živi u Beogradu; Smilja udata Končar, živi u Beogradu, Rade i Dušan poginuli u narodnooslobodilačkom ratu. Prva žena je umrla rano, te se ženi i drugi put i imade sina Branka (umro u 31. godini života). Vukan (njen djed) ubijen je 1941. godine od strane neprijatelja. On je bio sposoban građevinski preduzetnik. Radio je mnoge objekte u Prijedoru (stara bolnica), a i širom Bosne i Hercegovine. Cijela porodica Kovrlija učestvovala je u NOP od 1941. god.
Iz ovog se vidi da je bratstvo Kovrlija u Božićima i Brezičnirna na Kozari došlo istim migracionim pravcem i da su oni još između dva svjetska rata imali svoju rodbinu u Dalmaciji i posjećivali je. Dakle, to je migracioni pravac koji je nastajao u Raškoj ili Crnoj Gori i kretao se preko Hercegovine, sjeverne Dalmacije, a onda preko Grahova za Kozaru.
Bratstvo Miodrag u Donjim Garevcima ili Orlovcima doselilo je iz Guče u Srbiji. Prezime Miodrag staro je 200 godina. Šlave sv. Đurđa.
Ćatrnje u Garevce su doselili od Knina, a slave sv. Jovana. Mitrovići u Garevce su doselili od Sinja.
Vile i Turudije smatraju se najstarijim doseljenicima u ovim krajevima.
Gligići u Knežici doselili su od Bosanskog Petrovca i tamo su se zvali Milosavljevići. Dakle, migracioni pravac Hercegovina-Dalmacija-Bosanski Petrovac—Potkozarje. Ima više od 110 godina kad je jedan Milisavljević došao u sukob sa Turcima i morao je bježati od Bosanskog Petrovca i promijeniti prezime. Tad su došli u Strigovu (Balj) i tu se naselili. Po djedu Gligi dobili su prezime Gligići. Iz Strigove preseliše u Knežicu u Knešpolje na čitluk bega Kanefera Jugovca. Tu su i ostali. Slave sv. Nikolu koji je 19. decembra svake godine. Ovo je ispričao stari Milan Gligić, koji je zapamtio predanje od svoga djeda i starih Gligića.
Radakovići su doselili iz Like u Rekovce kod Banje Luke. Iz Rekovaca su došli na posjed kod Bosanske Dubice.
Orlići i Mirići su doselili iz Like u Agince.
Trubarci u Grabovačkom potoku (Široka Luka, Mlječanica), doselili su iz Trubaraca. Slave Lučindan. Trubarci su doselili iz Dalmacije.
Kondići su u selo Sabinju davno doselili iz Dalmacije, a slave sv. Nikolu.
Đurđevići u Vrbašku su se doselili iz Đurđevića Tare u Crnoj Gori negdje oko prve polovine XIX vijeka. Slave sv. Nikolu (posna slava). Nekoliko porodica Đurđevića naselilo se i u Kijevcima.
Od 7 domaćinstava Đurđevića u Vrbaškoj drugi svjetski rat je preživio samo jedan muškarac, koji se poslije rata vratio na zgarište, podigao kuću, oženio se i dobio 4 djece. Na zgarištu
‘rema kazivanju Laze Krnete iz Prijedora zaseoka Đurđevića ostalo je jedno ognjište, jedan odžak, jedna glamlja, nije neprijatelj uspio da ugasi bratstvo. Preostali Đurđević priča o strahotama rata i ne želi da se ona ikada više ponove. Priča kako je od sedam domaćinstava svoga bratstva Đurđevića ostao samo on i na starom domu svojih pradjedova podigao kuću i naložio vatru na ognjištu da se vidi dim da nisu svi Đurđevići uništeni.
Bratstvo Sinik u selu Resanovcima, na padinama Kozare prema Prosari, prema predanju starijih došlo je odnekud iz Hercegovine. Slave Alimpijev dan 9. decembra.
Đurdevići u Jakupovce su doselili iz Crne Gore iii stare Hercegovine, a slave sv. Jovana.
Milanovići, Todorovići i Stupari u Bakince su doselili od Mrkonjić-Grada, a tamo su se zvali Čulići. Čulići ubiše bega i moraše da bježe od Mrkonjića i da promjene prezime. Tamo su bila tri brata: Milan, Todor i Stojan Čulić. Od Milana su Milanovići, od Todora Todorovići, od Stojana Stupari u Bakincima. Milanović, Todorović i Stupari slave Časne verige. Bratstvo Čulića kod Mrkonjića slavi isto Časne verige. Slavu nisu promijenili.
B&ratstva Borojevići, Ratkovići, Smiljanići, Maleševići, Milakovići i Tatići, svi su porijeklom od Grahova u Crnoj Gori i doselili ima 250 godina u Bakince i Jakupovce. Ratkovići slave sv. Nikolu, Smiljanići sv. Đurđa. Ovo su mi ispričali stari Smiljanići i Miloševići. Kovačevići u Bakincima su doselili iz Srđevića od Gacka, a u Srđeviće kažu da su došli iz Crne Gore od Nikšića, dok neki spominju i Grahovo. Kovačevići u Bakincima slave sv. Đurđa. To su mi ispričali stari Kovačevići, koji prenose predanje svojih pradjedova. Skenderija je porijeklom iz Hercegovine, negdje od Trebinja. Slavi sv. Vraća.
Milivoje Rodić, pišući o dijalektološkim ispitivanjima, o porijeklu stanovništva piše:
»Prema dosadašnjim pouzdanim naučnim istraživanjima zna se da stanovništvo sjeverozapadne Bosne potiče iz istočne Hercegovine. Ima veoma sigurnih dokaza da pravoslavni živalj u sjeverozapadnoj Bosni nije autohton, već »došljak s daleka juga«. Kada se izvršilo to doseljava-nje i kojim pravcima?
Poznato je da su na migracije stanovništva najviše uticala turska osvajanja. Dolaskom Turaka u naše krajeve, počela su složena pomjeranja narodnih masa, koje su se selile od juga i jugo-zapada ka sjeveru i sjeverozapadu. »Motivi tih migracija bili su raznovrsni, ali je osnovni, najdublji uzrok uvijek bio isti: teška, tragična Ijudska patnja.«
Migracije su ispremještale većinu stanovništva kome je govorni jezik srpskohrvatski, pa u nekim oblastima preovlađuju starosjedioci, u drugim područjima su, opet, mnogobrojniji doseljenici. U sjeverozapadnoj Bosni su same pridošlice.
Zna se, takođe, da su neki krajevi u prošlosti dugo vremena imali ulogu »izvorišta seoba«. Najjača migracija potiče iz istočne Hercegovine, dakle iz starog Huma, istočno od Neretve, i iz trebinjske oblasti. Hercegovinu tu treba shvatiti u njenim istorijskim granicama, onima iz doba hercega Stjepana koji se 1448. krunisao u Mileševu za »hercega ođ svetoga bave« i po kojemu je Hercegovina dobila ima. Iz tih planinskih predjela seobe su raznijele Srbe jekavce sa novoštokavskom akcentuacijom u mnoge krajeve naše domovine: u zapadnu Srbiju, istočnu i sjeverozapadnu Bosnu, Baranju, Slavoniju i drugdje.
Preseljavanja su počela kad su Turci osvojili Bosnu (1463). Najprije su se na dalmatinskim i hrvatskim granicama, a zatim i u sjeverozapdnoj Bosni pojavile velike mase pravoslavaca. Njihova doseljavanja odobravali su Turci. Prvi doseljenici s juga pristižu u sjeverozapadnu Bosnu početkom XVI vijeka, ali se doseljavanje nastavlja i kasnije, jer je poznato da se nije izvršilo odjednom.
Naseljavanje sjeverne Dalmacije i sjevernih i zapadnih oblasti Bosne tijesno je povezano. Te seobe imale su etapni karakter i trajale su duže. Dalmatinski Srbi isto su došli s juga. Matica ovih doseljenika je Hercegovina. Po nekim istraživanjima prvi pravoslavci iz Huma stigli su u sjevernu Dalmaciju između 1523. i 1527. godine i tu se nastanili (313,35).
N;aseljavanje sjeverozapadne Bosne Srbima iz Huma i Travunije vrši se preko sjeverne Dalmacije, u grupama i postepeno, onako kako se širila i Turska na sjever i zapad.
Turci nisu sprečavali kolonizaciju stanovništva u osvojenim oblastima. Oni su i sami naseljavali bosanske pogranične oblasti pravoslavcima iz unutrašnjosti radi odbrane tek uspostavljenih granica i učvršćenja svoje vlasti.
O tim migracijama lijepo nas obavještava dr P. Ivić. Od svih naših dijalekata – piše on -istočnohercegovački jekavski je u eposi migracija doživeo najjaču ekspanziju. Njegovi pripadnici, Srbi, iz nekadašnjeg Huma i Travunije, preplavili su zapadnu Bosnu u čijem današnjem stanovništvu oni sačinjavaju veliku većinu. . .« Otuda je govor ljudi sjeverozapadne Bosne veoma sličan istočnohercegovačkom govoru; to je prirodni nastavak govora istočne Hercegovine, što se jasno vidi i na dijalektološkoj karti srpskohrvatskog jezika koju je priredio profesor Ivić.
I naseljavanje Knešpolja izvršeno je takođe za vrijeme turske vlasti, u sklopu velikih seoba s juga na sjever. Srbi doseljavaju u ove krajeve najviše iz Vrhovine (»Vrhovine«), tj. sa podrućja srezova: Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Mrkonjić-Grad. Knježopoljci i danas Vrhovinom nazivaju svoj stari zavičaj, koji je za njih nešto divljačniji od pitomog Knešpolja.
Njih su iz visinskih predjela pokrenuli ekonomski i politićki razlozi: potrage za boljom zemljom i sklanjanje ispred turskog zuluma. Ovdje na obroncima Kozare lako se dolazilo do nezaposjednutih površina. Osim toga, u dugom begovatu čovjek koji se bio ogriješio o turski zakon bio je oslobođen svake odgovornosti.
Vrhovina je, dakle, jedno izvorište doseljenika.
D;rugo izvorište je Lika.
Naseljavanje Knešpolja Lićanima novijeg je datuma. Ono je počelo sa austrougarskorn okupacijom 1878. godine i kraće trajalo, ali se ipak za to vrijeme dosta Ličana naselilo po Knešpolju. Pojedina knežopoljska sela čitava su naseljena doseljenicima iz Like; u drugima su, opet, Ličani izmiješani s ranijim pridošlicama. Iako su neki Knežopoljci Vrhovljani, a neki Ličani, u govoru se ne razlikuju jer su, u stvari, i jedni i drugi istog prorijekla-hercegovačkog.
Valja, svakako, istaći još jednu važnu činjenicu: u Knešpolju je neznatan broj starih direktnih doseljenika iz dalekih krajeva. Ova doseljavanja su mlađa od onih u južnija
područja sjeverozapadne Bosne, jer su se pravoslavci kasnije spuštali iz brdovite Vrhovine u potrazi za zemljištem i mirnijim životom.
Ipak, koristeći se podacima naučnih istraživanja, danas možemo bar orijentaciono odrediti ne samo bližu nego i dalju postojbinu ovih pridošlica. U mlađem naseljavanju Knešpolja učestvovale su, kako je već rečeno – Vrhovina i Lika, i posredno Hum. Za pojedine porodice zna se otkuda su doselile i njihovo približno porijeklo.
Vladislav Skarić, koji je istraživao porijeklo pravoslavnog stanovništva sjeverozapadne Bosne, navodi da su u Knešpolje i na šire područje Kozare doseljenici stigli iz ovih krajeva: iz Starog Vlaha (Bukove, Ugrenovići, Cikote, Burazori), iz Crne Gore (Obućine, Zlojutre, Komadine), iz Hercegovine (Šurlani, koji nisu došli direktno već preko Dalmacije), iz Dalmacije (Macure, Balaći, Kauri, Marčete, Crnobrnje, Bursaći, Rodići, Torbice, Mudrinići, Drče), od Livna (Šormazi, Trkulje, Kučine), od Grahova ili Unca (Krnete), od Unca i Drvara (Kecmani, Trubarci, Bokani, Zorići, Karani, Šipke, Grbići), od Unca ili Petrovca (Morače, Banjci, Medići), od Petrovca (Bjelobrci, Stupari, Balabani, Drljače, Tubini, Latinovići) i od Sanskog Mosta, Ključa i Jajca (Predojevići, Kačavende, Bundale, Jajčani, Ćurguzi).
Ovu podjelu treba, svakako, uslovno primiti jer, npr., uopšte ne spominje ličke doseljenike. Ipak, ona približno određuje raniju postojbinu Knežopoljaca i njihovo porijeklo. 0 porijeklu dosta jasno govore i neka prezimena kao što su: Ličani, Dalmacija, Kaurin i sl. Tako je ustanovio porijeklo stanovništva Knešpolja Milivoje Rodić, koji je o govoru Knešpolja napisao čitavu studiju od 31 do 56 strane u Zborniku krajiških muzeja od 1974. godine.
Granica Knešpolja ide Unom od Bosanske Dubice do Bosanske Kostajnice, odatle rijekom Strigovom na šumu Pastirevo i Karan, pa dalje obuhvatajući sela G. Jutrogoštu, Crnu Dolinu i Veliko i Malo Palančište prelazi preko Kozare i izbija na selo Moštanicu, a odavde se putem Moštanica-Dubica spušta opet na Unu.
Na ovom prostoru smješteno je pedesetak knežopoljskih sela, od kojih su veća: Čitluk, Strigova, Dvorište, Jutrogošta, Jelovac, Palančište, Kriva Rijeka, G. (Gradina, Međuvođe., Mlječa n;ica, Slabinja, Brekinja i druga« (313,34).
U literaturi postoje oskudni podaci o naseljavanju muslimanskog stanovništva u ovom kraju. Prilikom osvajanja Bosne, od 1463. godine pa dalje, kad su zauzeli Kozarac 1518. godine, Turci počinju naseljavati muslimanski živalj. Novodoseljeni muslimanski živalj uglavnom se zadržao u ravnici, a povećavao se primanjem islama od strane kršćanskog stanovništva u nastojanju da zadrže svoje ranije posjede.
Poslije osvajanja Bosanske Dubice u varošicu su se pored Turske vojne posade naseljavali većinom Muslimani. Najprije su naseljavane muslimanske porodice iz okolnih i daljnih mjesta. Porodice Pezići, Šerići, Pašagići i Koćanovići doseljene su pri povlačenju Turaka iz Ugarske. Porodica Nizamje turskog, a Arnautovići arnautskog porijekla. Cigani (Romi) su doseljavani kao zanatlije.
Poslije pada Kostajnice pod Austriju 1678. godine, dio njenog stanovništva smješten je u Kozarac. Kozarac je u periodu turske uprave bio isključivo naseljen Muslimanima, dijelom doseljenim iz Kostajnice, Bosanskog Novog, Starog Majdana, Kljuća, Like pa i Albanije (402,13).
Godine 1689. Austrijanci su zauzeli Udbinu i tada su preseljavali Muslimane u ove krajeve. Tako su se doselili i prvi stanovnici Prijedora. Tu je ranije postojala šuma Lug. Vjerovatno je da su ovo mjesto osnovali izbjegli Muslimani iz Like. Prema odlukama Karlovačkog mira (1699) kojim je završen bečki rat, prostrane oblasti dotadašnjeg turskog carstva, sjeverno od Save i Dunava pripale su Austriji. Muslimansko stanovništvo iz krajeva pripalih Austriji iseljavalo se u turske provincije Balkanskog poluostrva. Mnogi su došli u ove krajeve i tu se naselili. Naročito veliku migraciju muslimanskog stanovništva u ove krajeve imamo poslije pada Like 1699. godine pod Austriju. Kad se Turska morala povući iz tih krajeva, povlačili su se i Muslimani unutar novih granica turskog carstva (215,10).
Pored begova, koji su bili posjednici zemljišta, muslimansko stanovništvo bavilo se zanatstvom. Begovi i pojedine imućnije muslimanske porodice imali su svoje majdane za topljenje rude (215,10).
Kao što sam naveo, prvo stanovništvo Prijedora potiče od Muslimana prebjeglih iz Like. Nakon novog rata 1739. godine granice su ponovo pomjerene u korist Turske, te je došlo do novog naseljavanja izvan zidina grada. Prostraniji ravničarski predjeli s obje strane Sane služili su kao plandište i ispašište za stoku, a uzdignutiji dijelovi kao žitna polja. Vjerovatno su prvi doseljenici iz Like i Udbine zatekli ponekog starosedioca nemuslimana kojima je ostrvo Svinjarica na desnoj strani Sane služilo kao plandište za njihove svinje i krupnu stoku. Izbjeglice naseliše Svinjaricu. Teren je bio šumovit i od tog su gradili drvene kuće. Najstariji dio Prijedora nastao je na ostrvu Svinjarici. Mjesto je izabrano radi lakše odbrane od neprijatelja. Sana je značajna saobraćajnica pa je i to uticalo na izbor mjesta naselja.
Postoji predanje da je neki Hadži-Pašo, porijeklom iz Like, koji je imao tri brata i išao na hadžiluk u Meku, osnovao Prijedor. U Prijedoru postoji grob nekog Paše koji je umro 1780. godine. Postojalo je predanje da je taj Pašo prije dolaska u Prijedor živio kod Cazina. On je prije udbinsiaga. Predanje kaže da se naselio Hadži—Pašo. Njegovi potomci prozvaše se Hadžipašići. Hadži-Šaban, sin Pašin, unuk Ibrahim-beg i praunuk Mehmed-beg bili su kapetani Prijedora, pa se njihovo potomstvo prozva Kapetanovići. Prvi doseljenici bili su Pašići, nazvani po spomenutom Paši, docnije Kapetanovići. Zatim su se doselili Suljanovići, Crnalići ranije zvani Dizdarevići), Babići, Rećšići, Grozdanići, Ćanići i Oklabdžići. Još u ovom vijeku bilo je u Lici Grozdanića, Čanića i Oklabdžića, ali oni nisu Muslimani. Te porodice su dobile veće parcele zemlje naseljene pravoslavnim i siromašnim muslimanskim stanovništvom, sa obavezom da u slučaju rata podignu izvjestan broj vojnika.
Druge muslimanske porodice naselile su se XIX vijeku iz okolnih mjesta iz Ališića, Lušci Palanke (kod Sanskog Mosta), iz Ljubije, Hambarina, Čejreka, Tomašice, Kozarica i Carakova. Docnije tokom toga vijeka doseljavale su se muslimanske porodice i dalje iz krajeva Bosne: iz Kulen-Vakufa, Bihaća, Ključa, Bosanske Dubice, Cazina, Đakovice, Elbasana, Prizrena, Tikveša, Podgorice i iz Male Azije (274,12).
Poslije bombardovanja Beograda 1862. godine preostalo muslimansko stanovništvo se moralo iseliti iz Srbije. Pošto je ovaj kraj tada bio slabo naseljen, turske vlasti su jedan dio tih iseljenika, oko 100 porodica iz Beograda, Užica i Valjeva, doveli u Kostajnicu. Tako se naseljavalo ovo područje muslimanskim stanovništvom. Većina doseljenika je došlo iz teritorije koju je tad okupirala Austrija, iz Like, a kasnije iz Srbije. Ostali dio je došao iz drugih područja naše zemlje, a nešto manji broj iz Turske i Albanije.
O naseljavanju današnjeg hrvatskog stanovništva u ovaj kraj u literaturi nema mnogo podataka. Godine 1501. cijeli ovaj kraj potpada pod XVI rimokatoličku plavaniju dubičkog arhiđakonata. Plavanija se pominjala pod nazivom »Mostenycza«.
Knežičko polje bilo je vlasništvo grofova Babonjića, a zatim Zrinjskih sve do 1556. godine, kad ovaj kraj potpada pod tursku vlast. (319,10). Grbić tvrdi da su tad ovaj kraj držali Zrinjski i da su u njemu bili rimokatolički Mađari. Inače Hrvati (Kuni) koji danas žive u Kraplju, Crkvenom Boku, Puskoj i još u nekim mjestima preko Une preseljeni su poslije karlovačkog mira 1699. godine. Karlovačkim mirom Una je postala granca između Austrije i Turske (1,68).
Postojale su katoličke župe u Starom Majdanu i Ljubiji kroz čitavo vrijeme turske vladavine, iako je većina hrvatskog stanovništva iz Ljubije pred Turcima migrirala ka sjeveru (215,9). Kada su došli Turci, hrvatsko stanovništvo oko Ljubije bilo je relativno mirno i manje uznemiravano, zahvaljujući franjevcima koji su kod sultana Mehmeda II dobili povelju kojom su im bila zagarantovana vjerska prava, a kao rudari i kovači uživali su još neke privilegije (215,10).
Intenzivnije naseljavanje hrvatskog življa u područje Ljubije imamo u vrijeme austro-turskog rata 1788. godine, kada se veći dio stanovništva Vodičeva, Žuljevice i Dobrljina (blizu Bosanskog Novog), uslijed sve većih turskih progona, povlači u brdovitija područja Ljubije i naseljava se u Volaru, Kalajevu i Ravskoj. Ovim naseljavanjem došlo je i do prenošenja katoličke župe iz Vođičeva u Volar (215,10).
Među starijim doseljenicima Prijedora bila je samo jedna katolička porodica, koja se nastanila u Prijedoru oko 1820. godine. Veći broj katolika došao je za vrijeme austrijske okupacije.
Građani katoličke vjeroispovijeti doseljavali su se u Prijedor poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine kao činovnici, zanatlije, radnici i težaci.
V;ećina stanovništva, pretežno srpske nacionalnosti, živjela je na selu. U gradovima, manjim rajestima i gušćim naseljima stanovništvo je bilo izmiješano.
Već ranije je austrougarska okupatorska vlast bila naselila veći broj njemačkih porodica, i to djelimično izravno iz Njemačke, a djelimično preselila u Bosnu Nijemce iz Mađarske, koji su tamo bili naseljeni koncem XVIII vijeka za vriieme vladanja carice Marije Terezije.
Naseljen je i izvjestan broj Italijana iz područja Trenta.
U jednom dijelu Lijevče polja, u Topoli i nekim selima oko ceste Bosanska Gradiška-Laktaši-Banjaluka, zatim u Vranovcu i Međeđi kod Bosanske Dubice, u Dombravi kod Bosanskog Novog, u Trnopolju, Komičanima, Kozaruši, Jarugama (selima oko Kozarca kod Prijedora) i u Prijedoru bilo je pripadnika njemačke, ukrajinske i italijanske narodnosti. Imigracija Ukrajinaca, Poljaka i Čeha datira od kraja XIX i početka XX vijeka. Najviše ih je nastanjeno na područjima Banje Luke, Bosanske Gradiške, Laktaša i Prijedora (404,13).
Pred kraj turske vladavine u Prijedor se doselila iz Beograda jevrejska porodica Mevorah, a u vrijeme austrijske okupacije još nekoliko porodica.

BROJ STANOVNIKA NA PODRUČJU KOZARE I POTKOZARJA SA POVRŠINAMA
Teritorija koja se ubraja u Kozaru i Potkozarje između Save, Une, Sane i Vrbasa u 1981. godini imala je sljedeće površine:

Oranice 116.984 ha
Voćnjaka 11.238 ha
Vinograda 11 ha
Livada 19.923 ha
Pašnjaka 11.223 ha
Suma 58.531 ha
Neplodnog zemljišta 5.337 ha
Bara i trstika 411 ha
Svega 223.658 ha

Na ovom području Kozare i Potkozarja u 1931. godini, živjelo je stanovnika:

Nacionalnost Broj Stanovnika (%)
Srbi 137.719 < 69.1%
Muslimani 32.613 16.4%
Hrvati 26.651 13.4%
Ostali 2.206 1.1%
Svega 199.289 100.0%

Prema navedenim podacima najbrojniji su Srbi koji ćine 69,1 % od svega stanovništva, pa onda Muslimani (16,4 %) i Hrvati (13,4 %), a na ostale otpada samo 1,1 %.
Za vrijeme drugog svjetskog rata od 10. aprila 1941. godine do 15. maja 1945. godine podrućje Kozare i Potkozarja administrativno je dodijeljeno kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na tom području sem kvislinških vojnih jedinica Nezavisne Države Hrvatske bile su i njemačke okupatorske jedinice. Ove kvislinške i okupatorske jedinice poćinile su teške zločine i poubijale na hiljade stanovnika ovoga podrućja.
Prema podacima dobijenim od opština na podrućju Kozare i Potkozarja, u drugom svjetskom ratu poginulo je 7.700 boraca Narodnooslobodilačke vojske i 24.488 žrtava fašistićkog terora, ukupno 32.188 stanovnika.
Prema podacima sa kojim raspolažemo, po broju žrtava u drugom svjetskom ratu najteže je nastradao srez Bosanska Dubica, odnosno današnja teritorija opštine Bosanska Dubica. Upravo, u tom je području po bunama ćuveno Knešpolje.
0 ovim tragičnim događajima zločina, stradanja i junaštva Skender Kulenović je u najtežim časovima najteže fašističke ofanzive juna i juia 1942. godine na Kozari napisao poemu Stojanka, majka Knežopoljka. Borac partizan Skender Kulenović borio se tad na Kozari protiv kvislinških i okupatorskih vojnika. On je lično vidio zločine koje su učinili kvislinški i okupatorski fašistički vojnici nad narodom Kozare i Potkozarja. Vidio je brojna junaštva i nadherojske podvige boraca Narodnooslobodilaćke vojske koji su se junaćki i herojski borili da zaštite narod i Kozaru od fašističke vojske. Vidio je brojne majke Kozarčanke kako daju svoje sinove za slobodu i suze ne puštaju. Brojne su majke čija su po tri sina poginula u borbi na Kozari ili dubičkoj cesti u probijanju obruča. Ljuba Muharem Narodnooslobodilačkoj vojsci dala je svojih osam sinova, poklonila je njihove živote za slobodu otadžbine. Sve je to junački podnijela i rekla da nikakve žrtve za otadžbinu nisu teške. Eto, to su majke Kozarčanke, Knešpoljke, kako ih naziva Skender Kulenović.
TERITORIJA BOSANSKE DUBICE I BROJ STANOVNIKA 1931. I 1971. GODINE
Za vrijeme turske okupacije ovog područja Knešpolje je bilo pod upravom kajmakama u Kostajnici. Ovaj je imao u Bosanskoj Dubici mudira, starješinu ispostave, koji je sva naređenja predavao subotom seoskim knezovima, a ovi su imali po jednog zastupnika u svakome selu. Kneževi bi primljene zapovijesti sutradan saopštavali narodu sazivajući ga klepalom na zborno mjesto. Kadija je bio u Kostajnici.
Za vrijeme austrijske okupacije ovog područja kotar-(srez) iz Kostajnice je 1895. godine prenesen u Bosansku Dubicu. Kotarski predstojnik-(seoski načelnik) je subotom naređivao svima kneževima iz sreza’ što ima da se radi, a ovi bi nedjeljom narod pozivali klepalom i naređenja mu dostavljali. Tad je i kotarski (sreski) sud uveden u Bosanskoj Dubici.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije administrativna podjela izvršena je na srezove i opštine. Tako je 1931. godine Knežopolje pripadalo srezu Bosanska Dubica. Teritorija sreza je podijeljena na 6 opština koje ukupno imaju 51 selo, izuzev grada Bosanske Dubice.
Podjela teritorije sreza Bosanska Dubica na opštine u 1931. godini je sljedeća:
Bosansko-dubičku opštinu sačinjava teritorija grada Bosanske Dubice sa selima Jašikom i Spiljom, koja ima 4854 stanovnika. Sjedište opštine je u Bosanskoj Dubici;
Draksenićku opštinu sačinjava teritorija 6 sela, i to: Draksenić, Demirovac, Međeđa, Prosara, Klekovci i Donja Gradina. Opština ima 6007 stanovnika. Njeno sjedište je u Drakseniću;
Pucarsku opštinu sačinjava teritorija 10 sela, ito: Pucari, Bijakovac, Rakovica, Vojskova, Sretlije (Gornje i Donje), Jelovac, Kadin, Božici, Lićani, Gunjevci. Opština ima 6738 stanovnika. Njeno sjedište je u Pucarima (1,26);
Međuvođsku opštinu sačinjava teritorija 11 sela, i to: Međuvođe, Aginci, Gornjaševci, Koturovi, Bjelajci, Maglajci, Furde, Siljučani, Parnice, Hadžibunar, Vlaškovci. Opština ima 5874 stanovnika. Njeno sjedište je u Međuvođu (1,26);
Knežičku opštinu sačinjava teritorija 10 sela, i to: Dvorište, Mirkovac, Brekinja, Hajderovci, Jelovac Donji, Jutrogušta, Čitluk, Ušivac, Murati, Gradina Gornja, Kriva Rijeka. Opština ima 4713 stanovnika. Njeno sjedište je u Knežici;
Johovsku opštinu sačinjava teritorija 12 sela, i to: Johova, Pobrđani, Tuključani, Jasenje, Komlenac, Vrioci, Suvaja, Verija, Novoselci, Čelebinci, Vranovac, Mrazovci. Opština ima 5164 stanovnika. Njeno sjedište je u Johovi (1,27).
Na području sreza Bosanske Dubice 1931. godine bilo je 5553 domaćinstva sa 33.350 stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika je 28.587 pravoslavnih, 1631 katolika, 3017 Muslimana, kao i 288 evangelista i nešto malo Jevreja i dr. Pravoslavni žive na čitavom području sreza Bosanske Dubice. Muslimani žive samo u gradu Bosanskoj Dubici. Katolika ima po selima: u Jošiku oko 316, u Parnicama 179, u Maglajcirna oko 166, zatim u Špilji 23 i u još nekoliko sela u manjem broju. Evangelisti njemačke narodnosti su naseljeni u Vranovcu i u Prosari, gdje ih je naselila Austrija iz Galicije (1,25).
U toku drugog svjetskog rata (1941-1945) s područja sreza Bosanska Dubica poginulo je 2868 boraca NOR-a i 15.627 žrtava fašističkog terora. Dakle, u partizanima i fašističkim logorima smrti širom naše zemlje poginulo je 18.495 stanovnika. Ovaj podatak govori da je 55,4% stanovništva poginuio u drugom svjetskom ratu sa podrućja današnje opštine Bosanska Dubica, sa teritorije Knešpolja. To je, upravo, teritorija Skenderove »Stojanke, majke Knežopoljke.«
Popisom stanovništva 1971. godine na području opštine Bosanska Dubica bilo je Srba 23.989, Muslimana 5114, Hrvata 717, ostalih 564, svega 30.384 stanovnika. Dakle, dvadeset i šest godina poslije drugog svjetskog rata nije još postignut predratni broj stanovnika na području Bosanske Dubice, odnosno manje ih je za 2966 stanovnika.
Tabela upoređenja broja stanovništva 1931. i 1971. godine na području Bosanske Dubice

Nacionalnost Broj stanovnika
  1931. god. 1971. god.
Srbi 28.587 23.989
Muslimani 3.017 5.114
Hrvati 1.631 717
Ostali 115 564
Svega 33.350 30.384

Stanovništvo danas. Na području Kozare i Potkozarja popisom stanovništva u 1971. godini bilo je Srba 138.389, Muslimana 58.957, Hrvata 22.170, ostalih 5.890, svega 225.412 stanovnika. Najbrojniji su Srbi 61,4%, Muslimani 26,2%, Hrvati 9,8% i na ostale otpada 2,6%.
Tabela upoređenja broja stanovnika 1931. i 1971. godine na području Kozare i Potkozarja

Nacionalnost Broj stanovnika
  1931. god. (%) 1971. god. (%)
Srbi 137.719 69,1% 138,389 61,4%
Muslimani 32.613 16,4% 58.957 26,2%
Hrvati 26.651 13,4% 22.170 9,8%
Ostali 2.206 1,1% 5.890 2,6%
Svega 199.289 100,0% 225.412 100,0%

Iz ovog se vidi da je za punih 40 godina, od popisa u 1931. do popisa u 1971. godini, razlika broja stanovnika samo za 26.123 stanovnika. Na ovaj ogromni deficit broja stanovništva uticao je broj izginulih u drugom svjetskom ratu.
Iz prikaza stope mortaliteta i nataliteta za 1967. godinu proizlazi da je u ovom kraju smrtnost nešto manja nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Stopa porođaja znatno je manja od prosječne u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je i godišnji prirodni prirast u ovom kraju za 2,9/1000 stan, manji nego u Bosni i Hercegovini u cjelini. Jedino je u opštini Prijedor stopa prirodnog priraštaja veća od prosječne u Bosni i Hercegovini, i to prvenstveno zbog vrlo visoke stope nataliteta (141,2) (Vidi tabelu).
Broj rođenih i umrlih 1967. godine po područjima Kozare i Potkozarja

Opština Broj rođenih na 1000 stanovnika Broj umrlih na 1000 stanovnika Prirodni prirast na 1000 stan.
Banja Luka 23,0 6,7 16,3
Bos. Dubica 17,2 5,5 11,7
Bos. Gradiška 18,5 5,3 13,2
Bos. Novi 22,3 7,0 15,3
Laktaši 17,9 5,5 12,4
Prijedor 27,2 7,0 20,2
Prosjek za područje Kozare i Potkozarja 21,3 6,3 15,0
Prosjek za Bosnu i Hercegovinu 24,9 7,0 17,9

Na području Kozare i Potkozarja prosječan broj članova domaćinstva od 1948. do 1961. godine stalno se smanjuje. Tako je 1948. godine bio 5,0, a 1961. godine 4,4. (Vidi tabelu).
Prosječna veličina broja članova domaćinstva na području Kozare i Potkozarja od 1948. do 1961. godine.

Mjesto 1948. god. 1953. god. 1961. god.
Bos. Gradiška 4,9 4,8 4,4
Bos. Dubica 4,1 3,9 3,8
Bos. Kostajnica 5,1 4,8 4,4
Bos. Novi 5,5 5,2 4,9
Ljubija 5,5 5,3 4,7
Prijedor 5,1 4,8 4,3
Kozara 5,4 5,3 4,7
Omarska 5,7 5,6 5,3
Ovanjska 6,1 5,9 5,2
Laktaši 5,6 5,3 4,7
Banja Luka 4,3 4,2 3,9
Ukupno 5,0 4,8 4,4
Bosna i Herceg. 5,1 5,0 3,6
Gradska naselja
Bos. Gradiška 3,8 4,0 3,6
Bos. Dubica 4,0 4,0 3,8
Bos. Kostajnica 4,7 4,4 4,1
Bos. Novi 4,1 3,9 3,9
Prijedor 3,8 3,6 3,5
Banja Luka 3,5 3,6 3,4
Ukupno 3,7 3,7 3,5

Indeks porasta stanovništva od 1948-1961. godine u seoskim naseljima je manji, a u gradskim veći. Indeks porasta stanovništva od 1953. do 1961. godine u Prijedoru iznosi 160,7. To je najveći porast stanovništva na području Kozare i Potkozarja, dok je u tom istom periodu opština Laktaši zabilježila indeks 98.1. Iz ovog se vidi da opština Laktaši, gdje je privredna grana poljoprivreda, ima pad, a Prijedor, gdje je industrija, veliki uspon (Vidi tabelu).
Kretanje indeksa o porastu stanovništva u periodu 1948-1961. na području Kozare i Potkozarja

Broj stanovnika

Mjestu opština 1948. god. 1953. god. 1948. god. Indeks 100 1961. god. 1953. god. Indeks 100
Bos. Gradiška 47,317 49,490 104,6 50,134 101,3
Bos. Dubica 22,172 21,974 99,1 24,280 110,5
Bos. Kostajnica 8,156 7,935 97,3 8,247 103,9
Bos. Novi 29,344 31.018 105,7 34,604 111,6
Ljubija 16,808 18,476 109,9 20,270 109,7
Prijedor 28,407 31,792 111,9 39.751 125,0
Kozarac 12,612 13,487 106,5 14,455 107,6
Omarska 15,384 16,376 106,4 17,642 107,7
Ivanjska 17,862 19,047 106,6 20,287 106,5
Laktaši 25,290 26,516 104,8 26,021 98,1
Banja Luka 49,444 57,789 116,9 75,910 131,4
Ukupno 272,796 293,850 107,7 331,601 112,8
Bosna i Herc. 2,564.308 2,847.459 111,1 3,277.935 115,1
Gradska naselja
Bos. Gradiška 5,154 5,348 103,8 6,364 119,0
Bos. Dubica 4,681 4,963 106,0 6,259 126,1
Bos. Kostajnica 1,848 1,851 102,2 2,034 109,9
Bos. Novi 4,070 4,884 120,0 7,023 134,8
Prijedor 5,755 7,374 128,1 11,847 160,7
Banja Luka 29,627 36,401 122,9 50,650 139,1
Ukupno 51,135 60,857 119,0 84,177 130,3

Udio ženskog stanovništva na području Kozare i Potkozarja iznosi 52,3%, a u Bosni i Herce-govini 51,2%. Veći procenat žena nego muškaraca govori još uvijek o uticaju stradanja u drugom svjetskom ratu. U borbama su ginuli pretežno muškarci. To se odražava u prosjeku (više žena za 1,1%).
GOSTOPRIMSTVO STANOVNIKA POTKOZARJA I KOZARE (KOZARČANA)
Kad prolazite kroz potkozarska sela ovi će vam Kozarčani uslužno pokazati put ili će Vam pomoći ako trebate nešto pretjerati na određenu daljinu. To će Vam pravi Kozarčani učiniti bez ikakve naknade. On Vam je to učinio za prijateljstvo, jer to smatra obavezom prema ljudima i putnicima koji dolaze sa strane. Ovi Kozarćani, ako s njima putujete, nece Vas kao putnika ni po živu glavu ostaviti u nevolji. U putu su ozbiljni i ne zamaraju Vas svojim pričanjima. Kozarčani gorštaci ostavljaju na putnika utisak otresitih ljudi. Ozbiljnog su držanja i odmjerene riječi, a imaju svoje mjerilo u društvenom ponašanju. Naviknuti na uljudnost, naslijeđenu od svojih predaka, oni zaziru od slobodnog ponašanja putnika i prema njihovoj razgolićenosti, dobacivanju i pjevaniu kroz selo i pored kuće. Stranac uživa ugled i prema njemu Kozarčani imaju puno obzira. Ženska čast je predmet osobitog poštovanja.
Na put ponesu hljeba i mesa, a ponekada sira i luka. Radije podnose glad nego da dirnu vašu torbu.
Ako naiđete po lijepom danu kroz sela Potkozarja, naći ćete kod kuće po koju ženu, tihu i stidljivu Kozarčanku. Kod kuće se zadrži po koji stariji ili mlađi muškarac da ženjskine nisu same. Ove dobrodušne Kozarčanke vas usrdno dočekaju i ponude vodom ili mlijekom, samo im je nelagodno da Vas zadrže na konaku, ako kući nema muškaraca. Za vrijeme lijepog vremena muškarci sposobni za rad rijetko su kod kuće. Oni po njivama obrađuju zemlju ili su u svijetu na radu. A ako ga prime na konak, zanoćeni putnik smatra se gostom i od njega se ne zahtijeva naknada. Ponuđeni novac za prenoćište Kozarčanin odbija i neće primiti. On kaže: »Hadje, čovječe, ovdje si primljen kao prijatelj, ni platiša ni vratiša!«
Ako idete predveče kroz selo i vide vas ljudi da ste putnik, reći će vam: »Kud ideš, čovječe? Noć je pred nama. Svrći na konak!« A kad dođete u njegovu kuću, što se gostoprimstva tiče, Kozarčani su zaista gostoprimljivi. Kozarčanin je vjeran svojim tradicijama, gostoljubiv. Možda je to posljedica viševjekovnog ropstva pod tuđinom, kad je kozarački živalj rado primao sve one koji su se borili za slobodu svoga naroda. Narod im je pružao svoje gostoprimstvo. Naviknut na to, zadržao ga je i do dan danas.
Ako nema gostinske sobe, goste dočekuje u kuhinji gdje ga okružuje domaćinova porodica. Najprije se gost časti rakijom. Piće služi lično domaćin koji sebe prvo počasti i nazdravi pa onda daje gostu. Ovaj običaj potiče iz prošlih stoljeća, kad su hajduci bili u odmetništvu. Od mnogih prijatelja koji su ih pomagali, bilo je i onih koji su im stavljali otrov u hranu. Zato su hajduci, prilikom dolaska kod prijatelja i neprijatelja, nagonili domaćina da on prvi proba ponuđenu čast: rakiju, kafu ili hranu. Kad to učini domaćin, bili su sigurni da nije otrovana. Taj običaj prešao je u naviku i zadržao se do danas. I danas se prvo domaćinu daje rakija, a on prvi proba i hranu i ponudi gostu da uzme. Ako domaćin posle rakije ponudi gosta i kafom, oko njenog spremanja brine domaćica. Kafu kuha bez šećera. Šećer se stavlja u fildžan. Ako imate pratioca sa sobom, i njega domaćin smatra gostom i ničim ga ne izdvaja od Vas. Ako imate tovarno grlo, i ono će biti namireno.
Tako je kod Kozarčana gostoprimstvo, reklo bi se, naslijeđena dužnost ili neka vrsta društvene obaveze koja se obavlja po ustaljenoj navici. Sve se to čini hladnokrvno i pribrano, bez osjetnije duhovne zagrijanosti.
Kod imućnih domaćina uz kuhinju postoje i gostinske sobe primjerno uređene. One se zagrijavaju furunicom. Sjedi se na stolicama ili tronogim stočićima. Domaćim vam ponovo pruža rakiju, s gostom sjedi domaćin, dok domaćica donosi i poslužuje. Kad se postavi sofra, u nekim kućama se donosi peškir, bokal i lavor, te se polijeva gostu da opere ruke. Svi še poslužuju hranom koja je u zajedničkom sudu. Za vrijeme obroka neka od mlađih goste služi vodom. Poslije obroka se pranje ruke ponavlja.
Gostoprimstvo u narodnim nošnjama
Iz osobite pažnje prema gostu uveče se sijedi i zadugo priča. Domaćin se ne udaljuje od kuće dokle god ne isprati gosta. Rijetko je ko prema gostu tako pažljiv kao ovi Kozarčani gorštaci. Voli Kozarčanin da se sa te strane osjeti njegov obraz, stalo mu je da ostavi prijatan utisak, ne toliko svojom sofrom koliko onim toplim, neusiljenim ophođenjem prema gostu. Ima u tome nešto gorštačke vrline, svakako simpatične, što čini da i u najsiromašnijem domu namjernik zaista osjeti onu rijetku ljudsku prisnost koja gostoprimstvu daje karakter svečanog čina, čina praćena u antičko doba milozvučnim riječima:
»Dobrodošao, neznanče, pod naš krov, blagosloven neka je tvoj ulazak!«
Eto, tako se ponašaju ovi Kozarčani, gorštaci, s čijim se gostoprimstvom ponose rodoljubivi Kozarčani, koji nemaju prilike da gosta prime u selima širom Potkozarja i Kozare. U koje god doba dana ili noći dođete u prolazu do njegova dvorišta, svejedno da li Vas je ikad prije vidio ili ne, on će vas svratiti svojoj kući da Vas ugosti. Gostoljubiv i predusretljiv, Kozarčanin je duša od dobrote. Neće on putnika ni
prolaznika, gosta propustiti ‘a da ga ne počasti svojom rakijom, koje ima u izobilju, ili ponuditi spremljenim mesom, mrsom, sirom idr.
Životne i običajne prilike su živa odlika ovoga kraja i lijepo ih je vidjeti u onoj ljepštoj formi koje čine karakteristiku Kozarčana (17,44).
Gostoljubivost, neposrednost i druželjubivost su izražene kod stanovnika kozarskog područ&ja.
U gostoprimstvo Kozarčana imao sam priliku da se uvjerim na licu mjesta. Negdje oko 20 časova noći putovali smo kolima kroz selo Čitluk u Knešpolju. Kad nam se učinilo da smo zalutali, stai smo kod prve kuće sa svijetlom. Izašli smo iz kola i povikali: »Domačine!« Odmah se odazvao i došao nama pred dvorište. Mi smo mu rekli kud idemo i ko smo. Pitali smo za najpreči put za Knežicu. Ali, gostoprimljivi domaćin nije htio ni da čuje, nego je rekao: »Ljudi, svrćite kod mene pa ćemo većerati, noćiti i onda kad se sutra razdani, idite za Knežicu. Imam gdje da Vas primim. Imam kuhinju i sobu za Vas. Ne, nećete ići od moga praga po ovom mraku!« To je bio gostoljubivi domaćin Miloš Šarac iz Čitluka. Kad je vidio da nećemo ostati na konaku, potrčao je kući govoreći: »Stanite, ljudi, da Vas bar počastim rakijom. Sramota, došli ste do vrata mog dvorišta pa vam ne dadoh ni rakije!« I za tili čas pred nas se povratio Miloš noseći veliku flašu punu šljive rakije. Mi smo se nećkali, ali je naš ljubazni domaćin skoro na silu nudio rakiju da pijemo. To je bio naš prvi susret sa Milošem, ali on je to činio kao da smo mu najveći prijatelji a ne putnici namjernici. Pozdravili smo se sa njim, a on je žalio što mu se nismo kući svratili da večeramo, prenoćimo i da se ugostimo.
Kad sam došao kod Petra Grahovca u Kozarac, on je sve donosio preda nas: od rakije do kafe, od kajmaka do kolača, da nas bolje ugosti, kao da smo skupa odrasli i kao da smo stari pnjatelji, iako smo prvi put njega vidjeli i pred njegovu kucu došli. Petar nas je ispratio do autobuske stanice i zaželio nam srećan put.
Tomislav Laić iz Lamovite kad nas je ugledao kod česme blizu njegove kuće, došao je po nas i na silu nas svratio pred svoju kuću da nas počasti. A kad smo pošli, rekao je: »Ljudi, evo znate gdje mi je kuća, dođite uvijek kao u svoju. Sve ćemo dijeliti što imamo. Imam čim da vas počastim!«
Jednog dana pred zalazak sunca došli smo pred kuću Ostoje Miodraga u Garevcima, kod Prijedora. Ovaj domaćin nas na silu svrati u kuću i zaustavi na konaku. U čast našeg dolaska odmah je ubio kokoš i ispekao je u tepsiji. Čašćenja je bilo izobilja. Kad smo se ujutro digli, bila je kiša i trebali smo poći za Bosanski Novi. Ostoja je upalio svoja kola, mi smo sjeli i on nas je odvezao do Bosanskog Novog, udaljenog oko 35 km. Kad smo rekli da platimo vožnju, on je rekao da je to učinio za prijateljstvo, a ne za novac. To nam je bio prvi susret sa Ostojom.
Branko Čupić iz Bosanske Dubice cijeli dan nas je vozao svojim kolima od sela do sela i od motiva do motiva i vratio nas u Dubicu. Kad smo mu ponudili da platimo, on je to energično odbio i nama se čak izvinjavao pitajući nas da li nas je udobno vozio.
Milan Đurđević iz Bosanske Gradiške vozio nas je cijeli dan svojim kolima, častio i pokazivao motive. To je ćinio da nas bolje ugosti, iako smo ga prvi put sreli i kazali mu ko smo. Ništa nije htio naplatiti.
A; Uglješa Šiljegović od 8 sati ujutro pa do 22 sata uveče stalno nas je vozio kolima po slabo prohodnim šumskim putevima po Kozari i Potkozarju. Prešli smo 210 km, ali nikad nije rekao da ne može. Kad smo uveče trebali da platimo i da se rastanemo, a on nas preduhitri: »Ništa platiti, to je moj prilog za knjigu Kozara i za vas da nas bolje upoznate. Takvi smo mi Kozarčani bili u ratu i danas.«
Takav je bio i Milošević iz Laktaša koji nas je cijeli dan vozio po selima opštine Laktaši i častio, i sa nama se pozdravio kao da smo stari prijatelji. Nije htio ništa naplatiti.
Stari Boško Simatović svojim kolima vozio nas je cijeli dan i pokazivao nam motive po Kozari. On se kolima peo i na vrh Maslin-Baira, ali je htio da se mi manje umorimo i da nam bude prijatnije na Kozari. I Boško nas je dovezao do autobuske stanice u Prijedoru i ništa nije hteo naplatiti.
Džavid Krudžbegović, planinar iz Prijedora, prepješačio je Kozaru na naš zahtjev samo da nam donese nekoliko motiva slikanih za knjigu Kozara. Džavid to nije htio naplatiti.
Slaviša Đukanović cijeli dan je s nama hodao po Kozari i Karanu i slikao motive. Ovaj divni mladić nikad nije kazao da mu je teško putovati i po najzabačenijim i skoro neprolaznom
prostoru, ili samo da slika koji motiv za knjigu. Slikao je i izradio preko 100 fotografija i ništa nije htio naplatiti. »To činim za ljubav Kozare i svojih Kozarčana« rekao je on.
Brojni su takvi primjeri koje sam ja lično doživio na Kozari. Drago Šormaz, Stanoje Aćimović, Đuro Kos, Bora Batos, Marko Kotur, Živko Kunić, Lazo Krneta, Vlado Damjanović, Veljko Rodić tražili su za nas kola i obezbjeđivali nam prevoz, iako to nisu morali.
Narod u ovom kraju kaže: ako je neko gladan, nahrani ga; ako ga neko goni, sakrij ga; ako je slabo obučen, obuci ga; ako je ranjen, previj ga; pomozi nejakom, bolesnom i progonjenom. Ne pitaj ga šta je, ko je i odakle je, sevap je. Svaka kuća koja ima soli, kruha i vode, može i treba da dočeka i pomogne svakom onom koji pomoć traži. Postoji običaj u ovim krajevima da kad prijatelj, poslije dužeg vremena, posjeti svog prijatelja, da mu obićno domaćin kaže: »Dajte sjekiru da zasiječem prag, da se zna kada nam je ovaj naš dragi gost došao u kuću.« Kozarčani znaju biti ljubazni domaćini. Oni znaju, hoće i vole da svoje goste dobro, lijepo i ljubazno ugoste i dočekaju. Tako Knežopoljci goste doćekaju i počaste rakijom i ponude jelom.
Kad me Vlado Damjanović upoznavao sa običajima na Kozari, između ostalog reče mi i ovo: »Kad Kozarčanin pije, ako ustane i nazdravi drugu.kucanjem čaše o čašu i onda ukrštanjem ruka ispod ramena i tako uzdravlje ispije čašu, to je znak najvećeg prijateljstva. Što god rekneš, tu se neće zamjeriti.
Kad se Krajišnici ponapiju, legnu na zemlju i jedan drugom daju unakrst flašu. Taj običaj pijenja ležeći iz flaše dokaz je drugarstva, muškosti i izdržljivosti. Smatra se da nije muškarac onaj koji ne može piti.
Po običaju, ako želiš da daš prijatelju prijateljsku čast, onda začepi flašu kužinom.
Krajišnici smatraju da onaj koji može više popiti, a da se ne opije ima više muškosti. Oni daju sve od sebe da bi dokazali da su vam prijatelji«…
Trebalo je, dakako, više osvijetliti lik Kozarčanina čovjeka, Kozarčanina ratnika, Kozarčanina ratara. Onog čovjeka što za prijatelje ima široko, veliko srce, što dobronamjerniku iznosi sve na trpezu, pa makar on i gladan ostao; onog čovjeka u kome istovremeno poćiva dobričina i tinja buntovnik, buntovnik koji na crkvenom zboru istuče i žandara kad mu pokuša »poremetiti planove«; onog čovjeka koji se neizmjerljivo brzo i lako prilagođava novom.
NAPOMENA INTERNET IZDAVAČA> Lično smatram i bilo je uočljivo barem u predjelima poznatim mi, da je narod Potkozarja, odnosno Kozare, krajem komunizma, odnosno tokom, a posebno krajem rata i nadolaskom svega u tom periodu naglo se i izmjenio. Nekoć uistinu ste sve mogli znati gdje ima u koga, danas i ne. Ljudi su se povukli u svoje kuće, kao omalo odstranili, kao da je zlo ušlo u sela i ljude, – daleko od toga bilo, a što je uslovljeno modernim načinom života, i tegobama današnjeg čovjeka. Nasuprot ovim rječima, da iako u mentalitetu ima promjena, tradicija se i dalje čuva i njeguje, i ljudi održavaju zajedništvo i u svim tegobama koje društvo ugrožavaju, što je samo ličan komentar i opaska.
PRIBILJEŠKA O PROSVEĆIVANJU STANOVNIŠTVA PRIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA
Kratak prikaz kulturno-prosvetnih prilika u Knešpolju za vrijeme okupacije Turske, okupacije Austrije i u vremenu Kraljevine Jugoslavije.
Teška su bila vremena za prosvjećivanje pod okupacijom Turske, a još teža pod okupacijom Austrije. Kad je Omer-paša Latas 1851. god. došao iz Carigrada i srušio otpor aga i begova, »raja« je dobila veće pouzdanje i prosvjećivanje.
Topal Osman-paša je, posmatrajući prilike u Bosni, lično radio na podizanju škola sa napomenom: »Narod se podivljačio i pohajdučio, pa neće da misli kako bi stekao, već kako će otimati i ubijati« (1,45).
Kad je ovaj kraj bio pod okupacijom Turske pismenost se učila u manastiru Moštanici, u planini Kozari. Ovakvo učenje pismenosti bilo je sve do 1857. godine kada je osnovana prva srpska osnovna škola u Bosanskoj Dubici, koja je imala 10 đaka (1,45). U prvoj srpskoj školi u Bosanskoj Dubici, osnovanoj 1857. godine, bio je prvi učitelj Petar Ljubišić (1,47). Poslije su se mijenjali učitelji. Kada je otvorena srpska osnovna škola u Bosanskoj Dubici, za učitelja se uzimao kakav pismeni zanatlija, dobar i pošten kao terzija, vičan još čitanju i pisanju. U prvo vrijeme takav je učitelj imao od svakog đaka po 5 groša »bešluk«, pored 15 do 40 dukata godišnje od crkvene opštine. Kasnije su se te nagrade i povećavale. Svakog mjeseca dolazio bi u školu kajmakam ili kadija, koji je bio nadležan za dotični školski okrug, i tu bi preslušavao prilikom rada učiteljevog.
Poslije Pecijine bune u Kostajnici 1858. godine, kada je u Bosnu došao Topal-paša, i Turska je učestvovala u prosvećivanju i postavljala školske nadzornike. Pred ustanak u Bosni bio je učitelj Pero Subotić iz Hrvatske Kostajnice, koji je morao prekinuti rad i nastaviti tek po oku-paciji Austrije. Od 1878. godine austrijske vlasti su aktom potvrđivale one koji su postavljani za učitelje. Austrija je nastojala da narodu što više otvori komunalnih škola. Tada je 1887. godine otvorila državnu školu u Bosanskoj Dubici. Školske 1903/1904. godine u ovoj školi je bilo dosta učenika i rimokatoličke vjere. Srbi su malo posjećivali ove škole. Djeca su u nju primamljivana darovima. Sve to nije pomoglo da se u nju privuku otporni Knežopoljci. Na ovo je uticalo i miješanje austrijskih vlasti koje su od 1878. godine do dobijanja crkveno-školske autonomije 1905. godine same potvrđivale učitelja. Od toga vremena su učitelja postavljale pravoslavne crkvene školske opštine. Poslije aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrije u 1908. godini, razočaran svijet, koristeći crkveno-školsku autonomiju koju je dobio 1905. godine, nastavio je podizanje škola po selima i varošicama. Narod je iz svojih sopstvenih sredstava pravio zgrade za osnovne škole i plaćao učitelje, koje je sam birao (1,46). Tako je narod u Bosanskoj Dubici izgradio novu školsku zgradu 1906. godine. Narod je otvorio osnovnu školu u Drakseniću 1909. godi-ne, Međeđi 1909, Međuvodu 1909, Johovi 1910, Dvorištu 1911, Pucarima 1912. godine (1,48). Narod je, koristeći crkveno-školsku autonomiju i prosvjetne pododbore sve odlične đake slao »Prosveti« u Sarajevo na dalje školovanje. Ovako je okupirani narod stvarao inteligenciju koja ga je trebala provesti do određenog cilja kroz neravnu borbu sa protivnikom.
Pored osnovne škole u Bosanskoj Dubici za muslimansku djeću od 1913. godine osnovana je početna škola (»Mekteb iptideija«), koju je izdržavala ovdašnja uprava vakufa.
Austrija je i dalje nastojala da narodu otvara komunalne škole sa svojim učiteljima. Tako je i 1915. godine otvorila školu u selu Bjelajcima, ali se u ovu školu nisu privukli otporni Knežopolici (1,46). Tako je do prvog svjetskog rata bilo otvoreno 8 srpskih škola i 2 komunalne. Nakon prvog svjetskog rata (1918), osnovana je Kraljevina Jugoslavija. Školovanje su zajedno počela djeca pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjeroispovijeti u zgradi nekada komunalne osnovne škole u Bosanskoj Dubici (1,46). Nastavile su rad postojeće osnovne škole. Tek 1920. godine proradila je škola u Malom Dvorištu. Prvi učitelj bio je Nikola Nestasić. Godine 1920. u Bosanskoj Dubici je osnovana mješovita građanska škola trgovačkog smjera. Ova građanska škola je otvorena u zgradi osnovne škole. Godine 1921. otvorena je osnovna škola u Donjoj Gradini, 1927. godine osnovne škole u Mrazovcima, u Gunjevcima, u Brekinji i u Donjem Jelovcu (1,48).
Tek 1930. godine počele su sa radom škole u Čitluku, Donjem Jelovcu i Strigovi. Četvorogodišnje školovanje bilo je obavezno za sva godišta.
Pored osnovne škole u Bosanskoj Dubici radila je ranije i neprekidno osnovna škola u manastiru Moštanici sve do 1930. godine, kada je početo zidanje nove školske zgrade, koja je dovršena 1931. godine, kao i nova škola u Jelovcu Kadinom (1,48). U 1931. godini škole je pohađalo 1973 đaka, a ostalo je neupisano 681 đak. Bilo je 22 nastavnika, tako da je na jednog nastavnika dolazilo oko 89 đaka.
U školi (mektebu) 1931. godine bilo je muslimanske djece 100, od kojih 57 muških i 43 ženskih. Škola je trajala 2 godine. Đaci su se školovali za obavu molitve.
U Bosanskoj Dubici 1931. godine započinje s radom mješovita građanska škola trgovačkog smjera. Imala je 99 đaka, i to u prvom razredu 34, u drugom 19, u trećem 27 i u četvrtom 19. Učenica je imala 20. Škole je knjigama snabdjela srpska književna zadruga. Knežopoljac je željan nauke, znanja.
B;udžet Bosanske Dubice za 1931. godinu je iznosio 1,578.543.30 dinara, a od toga je za građansku i osnovnu školu predviđeno 111.970 dinara. Izlazi da je svega 10 % budžeta odvajano za prosvjetu.
Godine 1944. u privatnoj kući u Velikom Dvorištu otvara se škola za niže razrede, a 1945. godine otvaraju se osnovne škole u svim selima knežičkog područja. U Knežici 1950/51. nastava se obavlja i u višim razredima. Od 1964. godine matična škola u Knežici djeluje pod nazivom Osnovna škola »Majka Knežopoljka«. Njene područne škole postoje u Velikom Dvorištu, Čitluk;u i Strigovi (319,49).
KUD »Knešpolje« osnovano je 10. II 1974. godine. U okviru društva djeluje tamburaška, horska, folklorna i dramska sekcija. Ovaj je kraj osoben po narodnoj pjesmi i kolu.
Kratak prikaz kulturno-prosvetnih prilika u Prijedoru u prošlosti. Polovinom XIX vijeka izgrađena je u Prijedoru srpska škola i crkva. Zemljište za školu i crkvu poklonio je Mehmed-kapetan. Tako su pravoslavni Srbi još pod turskom okupatorskom vlasti imali u Prijedoru svoju školu. U njoj se, kao i u ostalim drugim školama u Bosni i Hercegovini, učilo čitati iz staroslovenskog bukvara i časlovca i nešto iz vjernauke. Razvijeno je bilo samouko slikarstvo. I za vrije-me okupacije Austrije, 1884. godine podignuta je nova srpska škola u Prijedoru. Godine 1898. podignuta je komunalna osnovna škola u Prijedoru. Poslije prvog svjetskog rata 1924/25. školske godine u Prijedoru je otvorena niža gimnazija, a 1935. godine niža gimnazija prerasta u višu gimnaziju u Prijedoru. Ova škola je njegovala slobodarski duh, što se odrazilo u toku NOB-a. Mnogi od učesnika ove škole napuštali su školske klupe i svrstavali se u borbene redove kozarskih i podgrmečkih jedinica. Mnogi su herojski pali u borbi. Urezana su imena 140 poginulih učenika na spomen ploči koja se nalazi u holu ove škole. Ona kazuje budućim naraštajima o teškoj borbi koju su naši narodi vodili protiv okupatora. Prijedor je oslobođen 1944. godine. Neprijatelj je bio u neposrednoj blizini. Ali, krajem marta 1945. godine izvršeno je otvaranje gimnazije u Prijedoru. To je bila.prva gimnazija na oslobođenoj teritoriji u Bosni i Hercegovipi (274,51). Rad gimnazije je otpočeo u današnjoj prvoj osmogodišnjoj školi, jer je zgrada gimnazije bila izgorjela.
Neki datumi u razvoju školstva u Ljubiji. Prva škola u Ljubiji otvorena je 1880. godine. Prvog oktobra 1921. godine otvorena je škola za učenike u privredi. Godine 1925. osnovana je narod-na čitaonica. a 1927. otvoren je bioskop u Ljubiji. Radnički univerzitet u Ljubiji je otvoren 1928. godine. Poslije drugog svjetskog rata otvoren je centar za obrazovanje radnika. Prva osmogodišnja škola otvorena je u Ljubiji 1950. godine. Godine 1952. osnovana je sindikalna biblioteka. U Ljubiji od 1952. godine radi KUD »Kozara« (215,61), a 1953. godine obnovljen je rad radničkog univerziteta. Narodna biblioteka u Ljubiji osnovana je 1956. godine.
Skolstvo danas. Obavezno je osmogodišnje školovanje za sve građane naše zemlje. Otvorene su osmogodišnje škole širom Kozare i Potkozarja. U svim opštinskim centrima radi potreban broj srednjih škola, a u Banjoj Luci ima nekoliko fakulteta i Univerzitet. Svi građani koji žele imaju pravo da završe studije. Školovanje i studiranje je besplatno za sve građane naše zemlje.

1 mišljenja na “Porijekla današnjeg stanovništva

  1. E svaka ti cast na ovom detaljnom i preciznom opisivanju .Nazalost ne nadjoh nista od familije Arezina osim da su dosli iz Hercegovine tim rimskim stazama.Moj pradjed Vid je pobjegao od nekog bega od Grahova de dosao sa 5 sinova u Gornje Sehovce te se ozenio sa zenom sto takodje imase 5 sinova.Ja imam porodicno stablo od pokojnog Vida pa do danas sto se tice muskog roda te mi slavimo
    Nikoljdan ( 19 decembra )Sve najbolje.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close