GENOCID NAD SRBIMA: Ilindanski pokolj

Sakupljanje ubijenih Srba u Prijedoru tokom Ilindanskog pokolja 1941. (Izvor: Vedrana Adamović, Godine stradanja 1941/42, Prijedor, 2018.)

U proljeće i ljeto 1941. godine, ustaše organizuju narodne zborove po gradovima i varošima Bosanske Krajine. Glavni gost i govornik na tim zborovima bio je Viktor Gutić.  U to vrijeme bio je ustaški povjerenik za bivšu Vrbasku banovinu. Okupljeni muslimani i Hrvati na tim zborovima, mogli su čuti da su Srbi „bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete“ i „drumovi će poželjeti Srbalja, al’ Srbalja više biti neće.“ Ovim je pripreman teren za izvršenje genocida  nad Srbima u Bosanskoj Krajini ali i cijeloj teritoriji NDH.

Na žalost, ustaške genocidne ideje naišle su na dobar prijem kod mnogih pripadnika muslimanskog i hrvatskog naroda. Mnogi Hrvati su mislili da je došao njihov čas nacionalnog prosperiteta i širenja životnog prostora na račun Srba. Sa druge strane, mnogi muslimani su ovako razmišljali: „Dosta je bilo srpske vlasti. Sada mi treba da vladamo!“ Žara za genocidom nad Srbima je bilo, trebalo ga je samo razgoriti.

Nakon dehumanizacije Srba preko zakonskih odredbi, kao što su bile odredbe o zabrani ćirilice i srpskog nacionalnog imena, na red je došla i likvidacija Srba. Da spomenemo da je genocid nad Srbima započeo u selu Gudovac kod Bjelovara. Nešto više od dvije sedmice od proglašenja NDH, 27. i 28. aprila 1941. godine, hrvatska vojska je pobila oko 200 srpskih seljaka iz ovoga sela. Nakon toga redaju se masovne likvidacije Srba po Korduni, Lici, Dalmaciji, Bosanskoj Krajini itd.

Pokolj od 31. jula do 2. avgusta 1941. godine, u narodu poznat kao Ilindanski pokolj, bio je najmasovniji zločin genocida nad Srbima u prvim mjesecima postojanja NDH. Širom Bosanske Krajine i skoro čitave NDH, otpočeo je lov na Srbe. Tekst će se bazirati na područje Bosanske Krajine i na samo navedena tri dana, iako su zločini činjeni i nekoliko dana prije 31. jula i poslije 2. avgusta.

Krv je tekla ulicama Prijedora, Bosanskog Novog, Kozarske Dubice, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Ključa, Bihaća, Cazina, Velike Kladuše i mnogih drugih gradova. U tim zločinima učestvuju ustaše, domobrani, oružnici, „divlje ustaše“, naoružani građani (muslimani i Hrvati, po negdje i Nijemci i Česi), pa čak i naoružani vatrogasci kao što je bio slučaj u Prijedoru. Bezumno krvavo ushićenje bilo je zahvatilo muslimanske i hrvatske mase.

Oni koji su predvodili ove pokolje i bili najveći zločinci su: u Prijedoru – Vjekoslav Dizdar iz Makarske (komandant Kvaternikove garde), Safet Dekić, Hakija Jusufagić, Miro Slišković itd; u Sanskom Mostu – Mile Ljevar, fra Luka Tešić iz Sasine, Kapić Haso (Huse) iz Starog Majdana, Hasan Kerić iz Vrhpolja, Arif i Hasan Kenjar iz Kljevaca itd; u Bihaću – Himzo Biščević, Derviš Meho Salihodžić, Ramo Melkoč, Pero Šimić, Jakov Džal itd; u Bosanskoj Krupi – Nikola Orešković, Himzo Hadžić, Adem Beširević, Murat Halik, Fetahbeg Krupić itd; u Otoci – Avdo Mujagić itd; u Bosanskom Petrovcu – Enver Kapetanović, Smail Kulenović; u Cazinu – Ale Omanović itd; itd.

U nekim gradovima, kao što je Prijedor, civili koji su učestvovali u genocidu nad Srbima, nosili su oko ruke bijelu traku sa grbom NDH. To obilježje je služilo da bi se razaznali muslimani i Hrvati koji su učestvovali u zločinu od Srba i da zabunom ne strada neko ko nije Srbin. Tako je npr. Đoko Davidović stavio nekakvu bijelu traku na ruku. Na njega je naišao Rašid Ošić (Hošić) „sa puškom i sa trakom na ruci, na kojoj je bio udaren ustaški žig i tada je ugledao bijelu traku na ruci navedenog Đoke i proderao se: ‘Otkud ti ovdje?’, a potom mu je odmah zgulio sa ruke i rekao da to nemaju pravo Srbi nositi, nego samo muslimani i to sa štambiljom, upirući rukom na svoju traku.“

Hiljade nedužnih Srba umoreno je na razne načine tokom Ilindanskog pokolja. U Prijedoru je ubijeno oko 1500 Srba; u Sanskom Mostu oko 3000; u U Bosanskoj Krupi oko 3000; U Ključu oko 1000; u Bihaću oko 3000 plus Srbi ubijani na prostoru Bihaća iz drugih srezova što ukupno čini oko 12 000 ubijenih Srba iz dijelova Bosanske Krajine, Like i Korduna. Na prostoru čitave NDH, tokom Ilindanskog pokolja, u genocidu je stradalo nekoliko desetina hiljada Srba. Krivi su bili samo zbog svoga imena, vjere, pisma, pa i što su jedini među južnim Slovenima imali svoju narodnu kraljevsku dinastiju.

Spomenik Crna ruka kod Bosanske Krupe, srušen od strane tzv. Armije RBiH

Iako je narod bio upoznat sa nekim ustaškim zločinima prije ovoga, nije vjerovao da će u tolikim razmjerama stradati ni kriv ni dužan. To je u mnogome olakšalo posao zločincima. Prvo su pohvatani kuličari, ljudi koji su bili na prisilnim javnim radovima (kuluku), uglavnom radili popravke cesta i seoskih puteva. Zatim su lokalni upravnici, načelnici, knezovi itd, slali pozive Srbima da dođu na određena mjesta. Kao izgovor su navodili razno razne popise, izdavanje dokumenata i slično. Tako je bilo prije Ilindana. Uoči Ilindana i na sam praznik, vojne formacije NDH uz pomoć naoružanih civila (muslimana i Hrvata) zalazili su po selima i kupili Srbe. Narod je uglavnom bio kod kuća proslavljajući Ilindan.

Ustaničke grupe koje su se počele stvarati od 27. jula 1941. godine, nisu bile toliko snažne da pruže jači otpor dobro naoružanim  jedinicama NDH. Njihov najveći uspjeh bio je da onemoguće ustaše da prodru u zabačenija sela i brdovitije i šumovitije krajeve. Ustanak srpskih narodnih masa, iako slab i iznuđen ranijim ustaškim terorom, bio je jedno od opravdanja NDH za zločine nad Srbima. Ipak, Ilindanski pokolj je bio ranije isplaniran, što se vidi po nekim dokumentima, grupisanju ustaških i drugih jedinica na područjima zločina, antisrpska propaganda koja je prethodila ovim zločinima, hapšenjima Srba i prije Ilindanskog pokolja, ranijim likvidacijama Srba, time što su Ilindanski pokolji počeli u isto vrijeme,  itd. U jednom dokumentu za područje Bihaća je pisalo:

„za rojnika Ramu Melkoča da ima sve Vlahe, bilo sumnjive ili ne, poubijati. To imade izvršiti jer danas sam dobio nalog od Velikog župana da se pobiju svi od 16-100 godina. I Vlahinje koje su sumnjive. Koji vam dođu do ruku ne puščajte. Vidite šta se radi. Za dom spremni!“

Mnogo je svjedoka posvjedočilo o razmjerama i metodama genocida nad Srbima u Bosanskoj Krajini na Ilindan. U jednoj grupi tek dovedenih seljaka u zatvor u Bihaćkoj kuli, bio je i pop Ilija Tintor, vezan za jednog starijeg seljaka. Zapazili su ga ustaše i odmah mu prišli. Jedan mu je naredio da pruži ruku što je pop Tintor uradio, a ustaša mu u dlan saspe neku tečnost, naređujući popu da s njom namaže bradu. Kad pop to uradi, ustaša  kresnu šibicom i planu mu brada. Plamenovi obaviše lice koje se začas nađe u buktinji. Kada se plamen ugasio pojavilo se grozno, crno i mrko, pečeno popovo lice. Pop je i dalje ćutao, „skamenjen kao sfinga, kao čudo prirode“, kako je zapisao Mirko Turić. Potom onaj ustaša što mu je zapalio bradu trže bajonet i iskopa popu oko i reče: „Drugo ti ostavljam da vidiš gdje će ti biti grob.“Pop Ilija Tintor je i dalje  stajao nepomično, bez jauka, kao da on nije u pitanju već neko drugi.

U Prijedoru je Drenka Ostojić Levi tih dana gledala kako prevoze ubijene Srbe: „Ja sam šest kola leševa vidjela u svojoj nepunoj trinaestoj godini. Ruke, noge, curi krv. Prepoznala sam kočijaša… Tad sam valjda shvatila da nema života.“

Hrvatica Katarina Čanak gledala je u Sanskom Mostu kako zločinci „udare kundakom dijete, po glavi koje je na maternjim rukama i mozak se prospe“. Za to vrijeme „ustaška muzika ide na čelu, onda taj stroj, pa ustaše za njima… a ljudi pjevaju. Oni su morali pjevati one pjesme koje su im ustaše govorile.“

Potresno je svjedočenje i Aiše Suljić. Ona je gledala pokolj u Sokolskom domu u Bosanskoj Krupi. Aiša je stajala u svojoj bašti nedaleko od Sokolskog doma i gledala šta ustaše rade: „…kada ih je Ilija Smiljanić zamolio da prvo ubiju njega pa njegovog sina Veljka, ustaše su prišle Veljku, prvo mu odsjekle nos, pa uši, podvaljak, još ga neko vrijeme mrcvarili, pa tek onda zaklale. Njegov otac, gledajući to, pao je onesviješćen i ustaše su onda i njega zaklale….“

Sličnih svjedočanstava je mnogo, previše. Ono što su Srbi doživjeli u ljeto 1941. godine najstrašnija je stranica istorije Bosanske Krajine. Mučeništvo Srba Sanskog Mosta u stihove je uklesao i pjesnik Bora Kapetanović:

Ko sanski Srbi na Ilindan

Tako stradaju Bogovi

Nož u duši i u grlu

U srcu kolac glogovi“

I na ovaj Ilindan, i na svaki slijedeći, sjetimo se i pomenimo mučenike, djecu Svetoga Ilije.

AUTOR: Boris Radaković
srbiubih.com