Potkozarje

Napad snaga Drugog krajiškog-kozarskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda i likvidacija neprijateljskog uporišta u Gornjim Podgradcima izveden je 23. oktobra 1941. godine u 12 časova. Ovaj napad uslijedio je u vrijeme kada su neprijateljske snage, poslije akcije na žandarmerijsku stanicu u Drakseniću i veće akcije na uporište u Svodnoj, preduzele novu, drugu ofanzivu na oslobođeno područje Kozare. Pokret snaga neprijatelja opet je bio iz garnizona Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice, Dobrljina, Bosanskog Novog i Prijedora.

Glavni pravac neprijateljskog udara izveden je na sektoru 3. čete koja se, poslije žestokog sukoba sa neprijateljem u s. Dombrava, oko Križa, povukla u Kozaru i stigla u logor 2. čete na Vitlovskoj. Pošto su prošle dijelom prijedorskog, bosanskonovskog, bosanskokostajničkog i bosanskodubičkog područja, uz zadržavanje u Strigovi i na Knežici, neprijateljske snage su se povukle u svoje garnizone. I upravo još dok su se nalazile u akciji čišćenja terena na zapadnom dijelu Kozare, na istočnoj strani Kozare, nedaleko od Bosanske Gradiške, snage Drugog krajiškog-kozarskog partizanskog odreda izvršile su napad na neprijateljsku posadu u Gornjim Podgradcima.

Ovaj napad predstavljao je veliki podvig snaga Odreda i veoma značajan vojnopolitički događaj na Kozari i u Bosanskoj krajini pa i šire. On je označio dalje uspješno širenje i razvijanje narodnooslobodilačkog pokreta na bosanskogradiško područje, te dio srbačkog, laktaškog i banjalučkog područja. Odluka za napad na neprijateljsku posadu u Gornjim Podgradcima, o čemu se i ranije razmišljalo i stvarao plan, uslijedila je upravo u vrijeme neprijateljskog ofanzivnog poduhvata protiv snaga Kozarskog odreda i oslobođenog područja. To je bio najbolji odgovor neprijateljskoj propagandi da partizanske snage na Kozari nisu uništene već da smjelo i uspješno izvode akcije.

Vještim manevrom partizanske čete u Kozari su izbjegle neprijateljska okruženja i povukle se dublje u Kozaru. JTako su se 1. mednjačka, 2. dubička i 3. karanska česta našle na okupu kod Štaba Odreda. U međuvremenu su uz neposredno angažovanje Josipa Mažara Šoše, zamjenika komandanta Odreda, vršene pripreme za napad i likvidaciju neprijateljske posade u Gornjim Podgradcima. Otuda je koncentracija partizanskih četa u Kozari pospješila i ubrzala započete pripreme za akciju.

Odlučeno je da se izvede združena akcija svih snaga Odreda na ovo neprijateljsko uporište. Štab Odreda je već imao sigurna obavještenja o brojnom stanju posade, njenom naoružanju, rasporedu snaga i raspoloženju među neprijateljskim vojnicima. Posadu u Gornjim Podgradcima sačinjavala je jedna satnija domobrana sa oko 130 vojnika, oružnička postaja sa 8 oružnika (žandarma), ustaški logor sa neutvrđenim brojem ustaša i civilnih lica u službi ustaških organa vlasti. Domobranska satnija bila je smještena u prostorijama osnovne škole, a oružnička postaja u zgradi bivše žandarmerijske kasarne. U vrijeme napada 4 oružnika nalazila su se u redovnom obilasku terena na ustaljenom patroliranju.

Uoči planiranja napada, 22. oktobra 1941. godine, komandant Odreda dr Mladen Stojanović, na brdu zvanom Projisa izvršio je smotru prikupljenih če ta, osim 5. čete koja se u vrijeme pokreta neprijatelja nije pomjerala iz logora u Brusovcu. Ovo je bila prva smotra boraca formiranih po četama. Okupljenim partizanskim četama održao je govor sa osvrtom na tek prošlu neprijateljsku ofanzivu. Iako je akcija na Podgradce već bila u pripremama i završnoj fazi, dr
Mladen ovoga puta nije je konkretno spominjao, osim što je samo istakao da će partizanske čete uskoro iznenaditi neprijatelja. U toku dana 22. oktobra 1941. godine zamjenik komandanta Odreda Josip Mažar Šoša, izvršio je sa rukovodiocima jedinica izviđanje sa uzvišenja Giga iznad Gornjih Podgradaca. Toga dana bila je jaka i gusta magla koja je onemogućavala preglednost, pa je i izviđanje, posebno za one komandire koji nisu poznavali teren, bilo otežano i nepotpuno. Plan napada na neprijateljsko uporište u Gornjim Podgradcima, koji je saopšten komandirima, predviđao je:

Od mjesta prikupljanja partizanskih četa na Projisi (k.855) najpovoljniji prilaz Podgradcima bio je dolinom potoka Golubače do sastavka i ušća Golubače u r. Vrbašku, koja u daljem svome toku protiče kroz mjesto Podgradce. Ovim pravcem predviđeno je da se kreću 1, 2. i 3. četa, a 5. četa
treba da iz logora na Brusevcu izvrši pokret preko Međedovog brda (k. 729), zatim preko uzvišenja Giga i sela Baraja i da na raskrsnici puteva ispod k. 170 postavi zasjedu radi eventualnog pokušaja bjekstva i izvlačenja neprijatelja, odnosno sprečavanju intervencije i pružanja pomoći od neprijateljske posade iz Turjaka.

Raspored 1, 2. i 3. čete za direktan napad na neprijateljsku posadu izgledao je ovako: Nakon izbijanja u neposrednu blizinu mjesta Gornjih Podgradaca kod kamenoloma, 2. četa treba da se prebaci preko rječice Vrbaške, izvrši obilazak, a zatim napada sa sjeveroistočne strane. 1. četa zaobilazi sa sjeverozapadne strane odakle kreće u napad, dok 3. četa produžava kretanje niz željezničku prugu i u istom pravcu produžava sa napadom. Iz plana za napad i rasporeda četa može se zaključiti da nije bilo potpunog okruženja neprijatelja i da mu je prostor prema Bos. Gradiški ostao slobodan, a samim tim i mogućnost za izvlačenje svojih snaga. Za ovakvu odluku svakako da bi se našlo više razloga, ali osnovni je u tome što je napad planiran po danu, pa je bilo nemoguće većim zaobilaskom preko neprohodnog terena stići i na pravac prema Bos. Gradiški i sa te strane napadati ili postavljanjem zasjeda onemogućiti neprijatelju izvlačenje.

S druge strane, glavni cilj napada je bio uništenje postrojenja pilane i njeno onesposobljavanje za dalji rad u korist neprijatelja. Zato je i koncentracija partizanskih četa bila upravo na pravcu gdje se nalazila pilana. Ono što je posebno karakteristično za napad na neprijateljsko uporište u Podgradcima jeste u izboru termina za napad. Planom je bilo predviđeno da se otpočne sa napadom u 12 časova. Tačno u podne. Računalo se da je to najpodesnije vrijeme zbog toga što je budnost neprijatelja manja i što se tada vrši podjela hrane, ručavanje ne samo neprijateljskih vojnika nego i radnika u pilani. Bilo je to moguće najveće iznenađenje koje se moglo postići u napadu na jedno neprijateljsko uporište. Pokret duž željezničke pruge pored rječice Vrbaške u uslovima guste magle i kiše koja je u toku noći i dana padala, stvorila je veoma povoljne, idealne uslove za neprimjetno podilaženje i izvođenje iznenadnog napada.

Kada je fabrička sirena po ustaljenom običaju u 12 časova oglašavala vrijeme za ručak, 3. četa predvođena neustrašivim komandirom Ivicom Marušićem Ratkom, već je bila u pilani i svakoga trenutka se očekivalo da otpočne borba. Za to vrijeme 1. i 2. četa još su bile u zaobilaznom pokretu na pravcu napada. Zbog toga je otpočinjanje sa napadom kasnilo oko 15 minuta. Upravo u to vrijeme kada je napad počeo, neprijateljski vojnici nalazili su se u prostoriji za ručavanje. Kada su među sobom primijetili partizane, pokušali su da bježe, a neki su se u bježanju skrivali između naslaga drveta i građe u pilani. Zahvaljujući okolnosti što su dvije čete zakasnile u prilazu i otpočinjaju koncentričnog napada na posadu, neprijatelj je dobio na vremenu pa je uspio da se sredi u zgradi osnovne škole i u žandarmerijskoj kasarni, gdje
su se koncentrisali domobrani, žandarmi i ustaše, pa su pružili otpor i tek kasnije, kada je izvršen pritisak partizanskih četa, domobrani su se predali. Otpor neprijatelja bio je veoma žestok, pa se moralo odustati od daljnjih juriša na školu, jer je to izazivalo nove gubitke, poginule i ranjene borce, a, s druge strane, planom nije bilo predviđeno duže zadržavanje u mjestu Podgradcima. Objektivno se pretpostavljalo da će snage neprijatelja iz Bos. Gradiške i
Turjaka krenuti u pomoć svojim napadnutim snagama, što je bilo realno očekivati.

Nažalost, nepotpuni su dokumenti o tome koliki je stvarni broj neprijateljskih vojnika bio u uporištu Gornjim Podgradcima i koliko ih je poginulo, ranjeno i zarobljeno, te šta je zaplijenjeno od oružja i vojne opreme. Sjećanja preživjelih učesnika govore o tome da je od neprijateljske satnije zarobljeno 130 domobrana zajedno sa oružjem i vojnom opremom. Međutim, sačuvan je izvještaj Kotarske oblasti iz Bos. Gradiške od 1. novembra 1941.
godine u kome se kaže:194 „Dne 23. listopada ove godine oko 600-800 komunista — četnika
iskoristivši maglu, a naročito što mjesto Gornji Podgradci nije bilo od strane vojske osigurano sa stražarima, upali u pilanu iz šume u ono vrijeme kada se je radništvo razilazilo kućama na ručak, a vojska (posada) primala ručak… zapalila pilanu sa skladišnim materijalom i sa svima važnijim zgradama oko pilane kao na pr. magazine i kancelarije i pljačkali su po kućama…

Posada mjesta Gornji Podgradci sastojala se od oko 130 domobrana sa dva časnika i više dočasnika i bila je smještena u školi. Zapovjednik oružničke postaje sa 4 oružnika, nekoliko naoružanih civilnih lica i ustaša, koji su sa oružjem mogli iz mjesta izmaknuti, branili su vojarnu (kasarnu) i pozivali vojsku u pomoć, ali se većina vojnika zavukla između drva i koje — kuda po Gornjim Podgradcima i nisu htjeli da izađu i da se rasporede za borbu sa komunistima…

Jedna veća grupa domobrana pobjegla je iz školskog dvorišta u pravcu Bos. Gradiške. Vidjevši to zapovjednik oružničke postaje potrčao je sa oružnicima, ustašama i naoružanim civilnim licima u školu gdje je bilo još nekoliko vojnika oko škole i u školi i upitao ih je kuda vojska bježi. Na ovo su mu vojnici rekli: ,mi smo već opkoljeni, streljivo je sve ispucano i više nemamo čime da se branimo.’ U izvještaju se dalje navodi da se „grupa koja je bježala iz školskog
dvorišta sukobila sa četnicima (partizanima — pr. autora) oko 200 metara od škole, te su tom prilikom zarobili i razoružali oko 30 vojnika i odveli su sa sobom zarobljene vojnike i tri ustaše. Vojnike su pustili sledećih dana, a ustaše su po saznanju pobili.“ Govoreći o ishodu borbe sa partizanima u Gornjim Podgradcima navodi se kako su „tom zgodom odnijeli sa sobom 1.500 kg slanine, 5 vreća pšeničnog brašna, 4 sanduka šećera i mnogo ostale robe. U borbi u školi poginuo je oružnik Jure Idžan, a na polju poginula su tri domobrana i dva civilna lica, te
ranjeno 5 domobrana i pet civilnih lica…

Istoga dana ujutru u 5 sati zapovjednik oružničke postaje u Gornjim Podgradcima uputio je u službu radi pretresa terena jednu ophodnju sa 4 oružnika pod vodstvom oružničkog vodnika Petra Butorca. Oružnici kada su čuli u šumi pucnjavu u Gornjim Podgradcima rastali su se a vodnik Petar Butorac došao je u jednu seljačku kuću gdje seje presvukao u civilno odijelo, a svoje odijelo i oružje ostavio je u pomenutoj kući te je noćio kod seljaka, a sutradan pošao u Gornje Podgradce, gdje je bio uhićen od strane zagrebačkih ustaša, sproveden u Bos. Gradišku i predan vojnim vlastima. Njegovo oružje uzeo je općinski bilježnik iz Gornjih Podgradaca Đuro Sovilj i odmetnuo se u šumu…“
Da smo u pravo vrijeme dobili traženu pomoć makar od 100 ljudi, uvjeren sam da do ovog napada ne bi uopšte došlo, a i ako bi došlo, ne bi bio katastrofalan, jer učinjena šteta iznosi preko 100 milijuna kuna, osim upropaštene radničke imovine i njihovog zapošljenja“ — ističe se u izvještaju Kotarske oblasti iz Bosanske Gradiške.

Akcija na neprijateljsku posadu u Gornjim Podgradcima bila je prva združena akcija snaga Drugog krajiškog-kozarskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koja je izvedena u vrijeme drugog ofanzivnog poduhvata neprijatelja protiv snaga Odreda i oslobođenog područja Kozare. Ona je izvedena poslije nepunih dva mjeseca od tzv. Rumlerove ofanzive na Kozaru, kada je neprijateljska propaganda u svojim javnim glasilima javljala o uništenju partizanskih snaga („komunističkih odmetnika“) na Kozari. Ova uspješno izvedena akcija kozarskih boraca značila je veliki moralno-politički događaj koji je imao šire značenje. Tom prilikom neprijatelju je onesposobljen jedan veoma značajan privredni objekat, uništene su ogromne količine drveta i građe koje su bile namijenjene i neophodne njemačko-ustaškim snagama za objekte za zimovanje na prostranstvima Istočnog fronta. Ovaj toliko značajan industrijski objekat izbačen je iz proizvodnje i neprijatelj ga više nije mogao koristiti za sve vrijeme rata.

Akcija na Gornje Podgradce imala je snažnog odraza na raspoloženje stanovništva Kozare, a posebno na dijelove neoslobođenog područja koje se masovno opredjeljivalo za narodnooslobodilačku borbu. Odrasli muškarci i omladinci željno su očekivali mogućnost povezivanja i stupanja u partizanske jedinice u Kozari. U 5. gradišku četu svakodnevno su počeli da pristižu novi borci iz Podgradaca, Milošovog Brda, Resanovaca, Jablanice, Grbavaca i okolnih sela sve do Turjaka, čak i iz najudaljenijih sela Lijevča polja. Međ njima je bio znatan broj mladića koji ranije nisu služili vojsku, a koji su krenuli da se bore u redovima kozarskih partizana. Bilo je to, u stvari, dalje rasplamsavanje ustanka u ovome dijelu Potkozarja i pozivfnarodu za pružanje oružanog otpora okupatoru i domaćim izdajnicima. U Gornjim Podgradcima nestalo je ne samo pilane kao industrijskog objekta, već i aparata ustaške vlasti i vojnih snaga koje su se sutradan povukle u Bosansku Gradišku. U Akciji na Gornje Podgradce čete Drugog krajiškog narodnooslobodi lačkog partizanskog odreda imale su gubitaka u mrtvim i ranjenim. Iz 1. čete poginuli su: Mirko Zec, Golub Bundalo, Stanko Radaković i Stanko Đurić.a ranjen Sveto Vuković. Iz 2. čete su poginuli: Mirko Pećanac iz Aginaca, Boško Kos iz Čelebinaca, Simo Crnomarković iz Mirkovaca, a ranjeni Mirko Bašić iz Sevarlija i Đorđo Vučen iz Donjeg Jelovca. Iz 3. čete poginuli su: Milinko Pilipović iz Slabinje i Vikalo Mihajlo iz Dizdarlija, borci 4. voda kasnije 4. baljske čete. Poginuo je i Dragan Serdar koji se nalazio pri Štabu Odreda.

Radi temeljitijeg sagledavanja priprema i toka akcije na Gornje Podgradce, spomenućemo i neka sjećanja učesnika. Jpco Marjanović, politički komesar 4. baljske čete: „Štab 3. čete ostao je kod kuće u kojoj će docnije biti štab III. bataljona. Na čelu čete nalazio se 1. vod. Vodnik Sava Kesar. Cijelu kolonu od Golubače vodili smo Rajko Radetić i ja. Na čelu kolone išla je patrola-prethodnica. Nas dvojica smo poznavali taj teren i put Mrakovica — Podgradcj. Iza nas je na
odstojanju išao 1. vod 3. čete na čelu sa Josipom Mažarom Šošom. U Kozari je padao snijeg. Kako smo se približavali Podgradcima, ta susnježica se pretvarala u kišu. Negdje ispred zaseoka Tendžerića kolone su se razdvojile. Jedna desno, a druga lijevo. Šoša je pošao sa desnom kolonom koja je morala da prepuzi Vrbašku. Pred samom pilanom iznenadili smo stražare i razoružali ih. Razvalili smo ogradu i tada se uvukli u prostor pilane. Iznenađenje je bilo totalno. Pucao sam na jednog ustašu — činovnika koji je počeo da bježi i da zove na uzbunu. Skoro da nisam i za to odgovarao. Međutim, sve se završilo dobro. Napad je trebao da počne tačno u 12 sati. Imao sam sat. Naš vod se kretao ka upravnoj zgradi. Zadatak je bio osvajanje te zgrade radi zaplijene novca. Tu oko tri-četiri minute prije 12 sati izbio je taj civil — ustaša. Ja sam mu rukom dao znak da dođe. On se približio i kada je vidio da sam naoružan (bio sam gologlav. Skinuo sam kapu. Bila je domobranska. Skinuo sam je radi svakog slučaja da ne bude zabune među nama. To su uradili i ostali borci koji su imali domobranske kape), počeo je da bježi. Pobjegao je iza zgrade i počeo da trči cestom vičući: Partizani, partizani! Ja sam prišao ogradi i naslonio pušku. Sava Kesar je zavikao: „Ne Jocane, nije još vrijeme.“ Tada sam pogledao na sat, ali onaj je sve dalje bježao i derao se. Onda sam mirno nanišanio i povukao oroz. Bio je to prvi pucanj. Malo iza toga otpočela je borba. Dotrčao je Šoša i pitao ko je i zašto pucao. Objasnili smo.“ Tako je na čelu svih četa u napadu na Gornje Podgradce išao Josip Mažar Šoša, zamjenik komandanta Odreda. Na čelu 3. čete išao je 1. vod Save Kesara, a vodiči cijele kolone bili su Rajko Radetić i Joco Marjanović, koji su od ranije dobro poznavali ovaj teren.
Žarko Zgonjanin govoreći o ulozi 3. čete u napadu na Gornje Podgradce, pored ostalog, ističe:
„U akciji na Podgradce išao sam sa 3. vodom. Ratko, Obrad i Dragan Marin, išli su sa ostalim vodovima. Bilo je naređeno da se obezbijedi prikriveno privlačenje neprijatelju i da prvi nalet bude odlučan i smion. Kolebanja se ne smiju dopustiti. Naš 3. vod imao je zadatak da desnom obalom Vrbaške dođe do drveno’g mosta na Vrbaškog kod pilane, likvidira stražu na mostu i prodre u pilanu. Pilanu su napadali naš 1. i 2. vod lijevom obalom Vrbaške. Mitraljez iz naše čete je raspoređen na uzvišici desne obale Vrbaške, preko puta pilane. Imao je zadatak da štiti od Bos. Gradiške u slučaju da pođu u pomoć napadnutom garnizonu… Nas četiri-pet prišli smo do mosta i stali iza žubnja.

Neprijateljski vojnik šetao je po mostu. Ostalo je nekoliko minuta do dvanaest. Čekali smo da se vojnik okrene pa da izletimo na most, uhvatimo ga i preko mosta jurnemo na pilanu. Međutim, naišao je jedan radnik i upao među nas. Šapćući smo mu rekli da mu ništa nećemo. U to vrijeme čula su se dva-tri pucnja s druge strane pilane, što je značilo da naši prilaze. Nismo čekali. Izletjeli smo na most. Stražar je bio okrenut prema nama. Vidi da trčimo. Zbunio se i ne zna šta da radi. Kada smo već došli do njega, počeo je da skida pušku. Ubrzo smo prešli most i uletjeli u pilanu.

U pilani smo našli grupu neprijateljskih vojnika koji su primali hranu. Vidjeli smo nekoliko složenih pušaka u šoške. Pritrčali smo i uzeli ih. Vojnici su se zagledali. Od straha su im porcije ispadale iz ruku. Neki su mirno pošli u zarobljeništvo, a neki su počeli da bježe. Nastala je jurnjava po pilani. Dvadeset-trideset je zarobljeno. Čuo sam komandira čete Ratka gdje viče: ,Pali!’ Nosio je kantu benzina i pokazivao drugovima kako da posipaju po pilani i da pale. Uskoro je planula pilana. Kasnije smo zauzeli žandarmerijsku stanicu i okolne kuće. Poginulo je tu nekoliko žandarma, a nešto ih je bilo ranjeno. Produžili smo sa pretresom kuća i hvatanjem pojedinaca koji su se skrili. Padao je mrak. Podgradci su zauzeti izuzev osnovne škole u kojoj je ostala neprijateljska posada. U Podgradcima smo našli voz, natovarili ga plijenom i išli na njemu oko dva kilometra u šumu, dokle je bilo željezničke pruge. Našoj četi je naređeno da se voz sa plijenom čuva do sutra. Šve je bilo krajnje umorno. Ratko i ja sa nekoliko boraca ostali smo kod voza čitavu noć. Kao za inat, čitave noći padala je susnježica. Nismo smjeli reći da smo umorni. Moralismo primjerom pokazati da ne može biti prepreke u izvršavanju zadatka.“195 Veljko Stojaković, vodnik voda u 1. četi, priča:
„Ogorčen otpor iz crkve i škole. Vatra je sve jača. Imamo poginulih i ranjenih. Lijevo od mene pada Mirko Zec, malo dalje Golub Bundalo.

Na poljani kao da pliva, leži Tode Jelisavac. Kažu, i on je mrtav. Poginu Mihajlo Vuković, a njegov brat Stevo teško je ranjen. Neprijatelj uporno brani crkvu i školu. Gruvaju bombe i minobacačke granate. Pokušavamo da priđemo školi i crkvi. Jurišamo nekoliko puta, ali uzalud. Sa sjevera napada baljska četa. Zarobila je grupu vojnika koji su pokušali da pobjegnu prema Bosanskoj Gradiški. Razoružane vojnike tjeraju ispred sebe i kreću na crkvu i školu. Padaju razoružani vojnici. Pozivaju svoje iz škole da se predaju. Ovi odgovaraju još žešćom vatrom. Vršimo opsadu crkve i škole. Ne uspijevamo. Čekamo noć. Pilana i zgrada su u plamenu. Koristimo noć i kupimo naše mrtve: Mirka Zeca, Goluba Bundala, Todu Jelisavca, Mihajla Vukovića, teško ranjene odnijeli smo ranije. Tovarimo mrtve u vagone. Povukosmo borce i oni se ukrcaše u vagone. Lokomotiva fijuknu i pođe prema Kozari. Stigli smo do naših. Vatre gore. U kolibi pored vatre leže ranjeni borci. Rane im previja komandant Odreda dr Mladen Stojanović. Kasabašić umrije malo kasnije. Iz 1. čete 7 mrtvih. Odali smo poštu palim drugovima. Oprostili se s njima i sahranili ih. Sa nama je oko 100 zarobljenih neprijateljskih vojnika.

Ujutro im Mladen održa govor i pusti ih kućama.

/ Knjiga Kozarski Odred /