U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu, Vukašina i Ružu Jandrić, a sve troje su imali samo 11 godina.
I u Vodičevu je tada sve gorilo. Planule su kuće i žita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Ćurića nije mogla da pobjegne sa petoro unučadi. Zaklali su ih. Milja Knežević sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustaše su ga zaklale i bacile u živicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodišnje unuče Stoje Radman iz Vrbaške, zatim njenu kćerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a među njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustaše su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondić. Blagoja je imao tri godine, a Mira šest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.
Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:
„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“
Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u
Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“
Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“
Nikakvi zločini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljeće 1942, kad je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, u samom središtu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.
Tada su hroničari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovališta u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemački, italijanski i ustaški generali, pod komandom feldmaršala Kajtela, i dugo vijećali nad ratnom kartom Kozare.
Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj, 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u štabu komandujućeg generala Badera u {18} Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni živo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora što prije da bude likvidirana radi čuvanja njemačkih vojno-privrednih interesa“. Za izvršenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Štab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemačkog Vermahta i pet funkcionera ustaške NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Štal, general-major, koji je „kao mladi poručnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o početku najveće ofanzive koja je te godine vođena protiv partizanske vojske.
Taj dan, 10. jun 1942, Kozara neće nikad zaboraviti.
Po njemu i danas Kozarčani računaju vrijeme, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko- ustaške ofanzive.
Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoružanih sa 3.000 pušaka i 170 mitraljeza, četiri minobacača i dvije haubice, dva tenka marke „Hočkins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu što je stajala kao jedan u rezervnim četama, na narod Potkozarja i kolibe od pruća, u zbjegovima rasutim oko izvorišta Gračanice i Mlječanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaško-domobranskih snaga, 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića) što je sa ojačanim okolnim
garnizonima i pomoćnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoružanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala snažnim i dobro organizovanim obavještajnim aparatom, kojim su rukovodili članovi Štalovog štaba Plume i Konopacki i u kojem je značajnu ulogu imao i mladi poručnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova raspoređenih u naseljenim mjestima oko područja operacija, obavještajci su raspolagali sa više radio- stanica i jatom od 120 golubova pismonoša dopremljenih iz Beča. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih skloništa iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragača i njihovih vodiča, a iz Berlina je poručeno još toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog područja“.
Nezapamćena bitka trajala je dvadeset pet dana i noći. U njoj su se istopile partizanske snage, čitave čete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.
Ali, Kozara nije pala.
„Gusta pomrčina pritisla je naše položaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadača privukao se kroz gustu travu i žbunje do naših redova. Partizani su hvatali za cijevi naših mitraljeza prije nego što su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i nečujno. I tada je otpočelo ono najstrašnije, što je svakome od nas sledilo krv u žilama. Muškarci, žene i djeca sa neshvatljivom upornošću nasrnuli su na naše položaje. Bio je to pravi pakao i čudim se kako smo izdržali. Partizani su čak i na borna kola išli sa bombama i puškama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruča na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemačke pješadijske divizije.
Kada je neprijatelj poslije proboja obruča, uvidio da ne može uništiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina, jedan od članova Štalovog štaba. Iz smjernica i Štalovih naredbi jedinicama očigledna je, kao u ogledalu, namjera da se područje Kozare sasvim opustoši:
„Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno {19} oružje; mlade žene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemačku; starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac ‘koji može primiti neograničeni broj zatočenika’. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti će stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemačko-ustaških naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.
POTKOZARJE 