Na današnji dan, 1. jula 1992. godine, u Konjicu se dogodio jedan od najtragičnijih zločina nad civilima — ubistvo porodice Golubović, koje i danas duboko potresna.

Petar i Pavle Golubović imali su samo sedam i pet godina kada su, zajedno sa svojim roditeljima Đurom i Vlastom, profesorima u konjičkoj gimnaziji, odvedeni iz svog doma i streljani. Iako su mnogi Srbi već napustili grad, oni su ostali, vjerujući da su sigurni jer nikome nisu učinili zlo.

U noći 1. jula, pripadnici specijalne policije upali su u njihov stan, odveli ih uzvodno uz rijeku Neretvu i, pet kilometara od Konjica, streljali. Sedmogodišnji Petar je čudom preživio. Nakon što su egzekutori otišli, izvukao se ispod tijela svojih roditelja i uputio se ka policijskom punktu u selu Bijela, tražeći pomoć.

Nažalost, umjesto zaštite, policajci su ga predali istim ljudima koji su mu ubili porodicu. Petar je tada, po drugi put, streljan — i ovaj put nije preživio.

O ovom zločinu se godinama šutjelo. Tišinu je prvi prekinuo Anis Kosovac, musliman iz Konjica, koji je na ulazu u pravoslavno groblje podigao spomen-ploču svojim komšijama — dječacima Petru i Pavlu. Njegov čin ostaje snažan podsjetnik na ljudskost i istinu koju ne smijemo zaboraviti.

U mjestu Borci obnovljena je crkva Svetih apostola Petra i Pavla, posvećena ubijenim dječacima. Njihovi likovi danas krase prestonu ikonu, zajedno sa Spomenkom Gostićem, Milicom Rakić i Markom Simićem — djecom čija su imena postala simboli nevinosti i stradanja.

Naša je dužnost da ih pamtimo. Ne iz mržnje, već iz poštovanja prema istini i pravdi. Da se nikada više ne ponovi.

/DŠ