Sve češći i bezobzirniji pokušaji revizije istorije Drugog svjetskog rata zahtijevaju da se nesporne činjenice ne zaborave, već da postanu dio kolektivnog pamćenja. To se prije svega odnosi na genocid koji je nad Srbima izvršila NDH, koju je idejom – ukloniti remetilački faktor – i djelom – novim genocidom, ostvarenim ne samo u „Bljesku” i „Oluji”, već i kroz cjelokupnu kasniju politiku – naslijedila Republika Hrvatska, koja se sada, bez imalo skrupula, želi prikazati kao najveći borac protiv nacizma.

Pritom se zaboravlja oduševljeni doček Zagrepčana uz cvijeće na Hitlerovim tenkovima i panično masovno bježanje istih pred padom Zagreba, najduže opstale prijestonice fašističkih država, jer Tito nije dopustio da Staljin ispuni obećanje dato Paveliću, niti je dopustio prekaljenim prvoborcima da osvoje Zagreb, već je poslao u smrt cvijet Srbije – 40.000 golobradih mladića, da bez teškog naoružanja jurišaju na hrvatske i njemačke bunkere. Jer partizani nisu bili oslobodioci već osvajači, „oslobodilac” je bio Hitler. Istorija koju smo učili u školi je laž koju je diktirao Josip Broz, tobože u ime bratskog pomirenja.

A istina je da, poučeni iskustvom iz Prvog svjetskog rata, Hrvati nisu „držali sva jaja u istoj korpi”, već je drugi veliki sin tog naroda krojio i ratnu i poslijeratnu istoriju prema ideji NDH. Zato su ustaše pobjegle, ali je ideja NDH ostala kao tradicija, koja je još prisutna u novim zlodjelima. Zato je u vješto stvorenoj obmani o Narodnooslobodilačkoj borbi teško sagledati istinu, jer istina je da je s porazima Njemačke bilo sve više kukavičjih jaja u ovoj drugoj korpi. Ali sam početak, sam ustanak u NDH je kristalno jasna i čista očajnička borba srpskog naroda za goli opstanak. Ne protiv Njemačke, već protiv NDH.

Voljom Tita, čiji su oponenti punili Goli otok, 27. juli je proglašen za zajednički Dan ustanka Hrvatske i BiH, što je bilo ne samo uvreda za srpske žrtve, već i očigledna kontradikcija, jer tada je postojala samo NDH i ustanak je bio samo protiv nje, protiv genocida nad srpskim narodom. Poslije Titove smrti, vođe i učesnici ustanka osmelili su se da kažu istinu i sastavili su cjelovitu sliku stanja na ustaničkom području – gornjem toku Une s većinskim srpskim seoskim stanovništvom – prije ustanka, sam ustanak i neposredno poslije njega. To je pedantno i vjerodostojno zabilježio prof. Boško Pilipović u knjizi „Cvjetnički cvjetovi slobode”, gdje su poimenično navedeni i učesnici i lokacije i termini u okršajima s postrojbama NDH.

Primjera radi, navešću neke dijelove iz te dokumentacije, koja se mora smatrati nesporna, jer su je pisali sami učesnici. Već u maju je počeo pokolj Srba, prvo u Martinbrodu, a 1. jula hrvatske postrojbe su spalile selo Suvaja i ubile 253 osobe, uglavnom žene i djecu, jer su muškarci već bježali u šume. Pripreme za ustanak počele su 20. jula, a 27. jula je 208 golorukih Srba iz Velikog Cvjetnića i okolnih srpskih sela odlučilo da je ustanak jedina mogućnost opstanka. Na brdu Sjenica, iznad Velikog Cvjetnića, stajala je, skrivena u šumi, sve do „Oluje”, skromna piramida od balvana, jedini spomen tog herojskog i očajničkog protesta. Prva akcija je bilo protjerivanje žandara iz srpskog Martinbrodu u Kulen Vakuf, koji je, nastanjen muslimanskim življem, bio sigurno uporište hrvatskih postrojbi. Potom je osvojen Boričevac, naseljen Hrvatima, koji su u Boričevsku jamu već bacili više hiljada Srba – dvojica su još bila živa. Zauzimanje Kulen Vakufa je bilo najvažnije, jer su hrvatske postrojbe iz tog sigurnog zaklona sve više napadale srpska sela, ubijale i palile. Ne samo da je Kulen Vakuf bio dobro utvrđen, već mu je iz Bihaća stigla i satnija sa četiri tenka. A iz Gospića je trebalo da stigne četa sa četiri haubice, ali su ustanici postavili zasjedu i ubili više od 200 bojovnika. Kulen Vakuf je osvojen tek 6. septembra, a „ustaše su pobjegle zajedno sa svojim familijama”, kako stoji u izvještaju Štaba gerilskih odreda.

Ove podatke navodim iz više razloga. Prvo, zato što ukazuju na vjerodostojnost kazivanja preživjelih učesnika. Drugo, pokazuju masovnost ustaških zlodjela, koja ne bi bila moguća bez saradnje sa stanovništvom, koje je Tito, poslije bjekstva istaknutih zločinaca, proglasio za heroje. Čak je i Zagreb, u kojem su jedini ispaljeni meci bili protiv partizana, proglašen za Grad-heroj. Zato je ustaštvo opstalo – ne samo kao politički pokret, već kao duboko ukorijenjeno u narodu, kao tradicija, ne samo u sramotnim pjesmama, već i u mnogo sramotnijim djelima, čim se za to ukazala prilika na evropskoj sceni. Treće, NDH je vršila genocid srpskog naroda i ustanak je dignut protiv nje – ne protiv nekih paravojnih formacija, već protiv države.

Tito je bio u pravu što je proglasio 27. juli za zajednički ustanak u Hrvatskoj i BiH, ali je propustio suštinu: da je to tada bila NDH i, što je mnogo važnije, to je bio ustanak protiv države, te je apsurd da država slavi dan ustanka protiv sebe. To je djelić istine o učešću Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i vremenu poslije toga.

Nikola Pilipović

Izvor: Politika