Nakon što je moj djed preminuo, porodica je počela da sređuje njegove stvari. Među starim dokumentima, fotografijama i uspomenama, naišao sam na nešto što mi je potpuno promenilo pogled na porodičnu istoriju. U jednoj staroj kutiji, pažljivo zamotanoj u platno, pronašao sam njegovu krštenicu. Na njoj je jasno pisalo: pravoslavne veroispovijesti. Moj djed – za kog smo svi mislili da je Hrvat – zapravo je bio Srbin.

U tom trenutku, osjetio sam šok, zbunjenost, pa čak i neku tugu. Ne zato što je bio Srbin, već zato što je to cijeli život krio. Pitao sam se: Zašto bi neko sakrivao tako važan dio svog identiteta?

Za vrijeme drugog svijetskog rata u Hrvatskoj kada su nacionalne razlike bile izvor nepovjerenja i konflikta. Da bi izbjegao probleme, odlučio je da se prilagodi – promijenio je ime, prihvatio katoličku vjeru, govorio jejekavicom, i nikada nije spominjao svoje porijeklo.

Ova priča me duboko pogodila. Počeo sam da razmišljam o tome šta znači identitet, i koliko je on zapravo složen. Moj djed je živio miran život, bio je poštovan, voljen, ali je u sebi nosio tajnu koju nikome nije otkrio. Možda je mislio da nas štiti, da nam olakša život, ali je time ostavio prazninu – pitanje koje sada odzvanja u meni: Ko smo mi, ako ne poznajemo svoje korijene?

Izvor: Facebook