Danas, 19. decembra 2025., navršava se sto godina od rođenja djevojke čije ime i danas odzvanja snagom, prkosom i neugaslom ljubavlju prema slobodi – Lepe Radić. Rođena u Gašnici, Lepa je svoj život položila za ideale koje je shvatila ozbiljnije nego mnogi odrasli ljudi. Njena sudbina nije samo dio istorije – ona je dio naše duše, našeg identiteta i našeg Potkozarja.

11. februara 1943. godine, nakon trodnevnog mučenja, neprijateljski vojnici 369. SS divizije doveli su je pred podignuta vješala, u hladni bagremar između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Bila je iscrpljena, bez cipela, u samo vunenim čarapama, ruku vezanih telefonskim kablom, ali je stajala uspravno – ponosna, prkosna, nepokolebljiva. U tih nekoliko trenutaka pred kraj, Lepa je postala simbol nečega mnogo većeg od sebe: simbol časti koja se ne prodaje i slobode koja se ne moli, već brani.

Kroz cijeli svoj kratki ratni put pokazivala je neustrašivost koja nadilazi godine. Bila je tek djevojčica, ali njena hrabrost bila je teška i duboka poput Kozare u zimskom sumraku. Nije se slomila čak ni onda kada je omča već bila stegnuta oko vrata – naprotiv, ostala je vjerna svojim drugovima, svojoj zemlji i svom narodu.

Za svoju neizmjernu žrtvu i doprinos borbi protiv zla, 20. decembra 1951. godine proglašena je narodnim herojem Jugoslavije, postavši najmlađi narodni heroj Potkozarja. Tim činom, njeno ime je zauzelo mjesto među onima koji su uspjeli ono najteže – da pobijede strah i smrti pogledaju u oči bez pokajanja.

Stotinu godina je prošlo od njenog rođenja, ali Lepa Radić i dalje živi.
Živi u pričama koje prenosimo svojoj djeci.
Živi u tišini pred spomenicima.
Živi u svakom našem osjećaju ponosa kada izgovorimo njeno ime.

Njena žrtva nas opominje, ali i hrabri. Podsjeća da sloboda nije poklon nego amanet, i da su najveći heroji često oni koji su imali najmanje godina, ali najviše srca.

Neka je vječna slava Lepi Radić – časti našeg Potkozarja.

Dalibor Šinik