Postoje serije koje gledamo da bismo ubili vrijeme, i postoje one koje nam dotaknu dušu. Tvrđava pripada ovoj drugoj vrsti. Ona nije samo umjetničko djelo – ona je podsjetnik na ono što jesmo, odakle dolazimo i šta nosimo duboko u sebi, bez obzira na vjeru, naciju ili mjesto gdje danas živimo.

Kada se na ekranu pojave kadrovi Kozare, Une, Grmeča, tih naših planina i rijeka koje su čuvale generacije prije nas, čovjek osjeti neku blagost u grudima – kao da se vraća kući. A Tvrđava upravo to radi: vraća nas kući, iako možda dugo nismo bili tamo.

Ono što ovu seriju čini posebnom nije samo istorijska pozadina, niti glumačka postava koja je uradila posao za svaku pohvalu. Prava snaga leži u emociji – u onoj tihoj, ponekad bolnoj istini da su naši narodi, tri vjere i tri nacije, stoljećima dijelili isto ognjište, isti hljeb i iste nevolje. I da je zlo uvijek dolazilo spolja, a dobro raslo iz naših skromnih, običnih ljudi.

Serija nas podsjeća da tragedije Balkana nikada nisu nastale među običnim čovjekom – one su uvijek bile nametnute. A u svakoj epizodi vidimo da je hrabrost imala tri boje, tri jezika i jedno srce. Bilo je dobrih i loših ljudi na svim stranama, ali porodica, ognjište i čast uvijek su bili vrijednosti koje su nadživjele politiku, ideologije i zablude velikih sila.

I zato Tvrđava djeluje iscjeljujuće.
Jer dok gledamo priče naših predaka – kako vole, strahuju, gube, dižu se i ponovo pronalaze jedni druge – mi prepoznajemo sebe, svoje roditelje i svoje djedove. Prepoznajemo istinu koju su možda mnogi pokušali izbrisati: da smo mi, mali narodi ovih brda i dolina, oduvijek bili žrtve tuđih interesa. A danas, s vremenske distance, sve je jasnije ko je profitirao na našoj neslozi, a ko je ostao sirotinja podijeljena linijama koje nikada nisu bile naše.

Tvrđava nas uči da se prošlost ne može promijeniti, ali se može razumjeti. A kada razumiješ – lakše je oprostiti. Lakše je krenuti naprijed, noseći sa sobom samo ono što vrijedi: ljubav prema ognjištu, ponos prema precima i želju da se nikada više ne damo zavesti od onih koji nas ne gledaju kao ljude, nego kao brojke.

Zato je ova serija važna.
Ne zato što nas vraća u teško vrijeme, nego zato što nas uči kako ga više nikada ne ponoviti.

I dok posljednje scene utihnu, ostaje toplina u srcu – ona posebna, potkozarska, koja kaže:
„Ma kakvi god da smo, mi smo svoji. A to je bogatstvo koje se ne može kupiti.“

Dalibor Šinik