Kažu da svaka zemlja ima svoje rane, ali one na Kozari… one nisu samo rane. One su otkucaji zemlje.
Kad se popneš uz njene obronke i čuješ kako borovi dišu, kao da ti neko tiho šapne:
„Sjeti se… nemoj da nas ostaviš.“

Tamo, gdje danas vjetar nosi smolu i tišinu, nekad je živjela priča bez tuge: dječiji smijeh, miris ognjišta, večeri pod zvijezdama. Sve je izgledalo mirno, krhko, skoro sveto.

A onda je došao rat — ne kao vojska, nego kao hladna, bezdušna sila koja gasi dah, briše imena i jede sve što je čovjek volio.

I. Tišina prije pucnja

Ljudi su godinama živjeli u blagoj ljuljušci planine.
A onda se tišina promijenila. Postala je teška, neobična, nepomična, kao da svijet zadržava dah pred oluju koja tek dolazi.

I kad su prvi tutnji počeli da se razliježu, niko još nije htio vjerovati da će zlo zakoračiti baš ovdje.

Ali jeste. I to bez milosti.

II. Obruč koji steže srce

Ljeto 1942. nije bilo ljeto života — bilo je ljeto bježanja.
Šume su bile pune ljudi koji nisu imali ništa osim djece u naručju i straha u kostima.
Kozara ih je primila onako kako samo majka prima djecu koja joj trče u zagrljaj.

Granama ih je skrivala.
Tišinom ih je umirivala.
Ali ni zemlja ni šuma nisu mogle zaustaviti obruč koji se stezao.

III. Noći koje bole

U tim noćima strah se mogao čuti.
Mogao se vidjeti u očima koje nisu imale snage da se zatvore.

Majke su tiho molile da jutro dođe prije nego što dođe pucanj.
Djeca su šaptala jedno drugom da ne puštaju ruke.
A šuma… šuma je nosila stotine tih šapata kao da joj svako srce udara ispod kore.

IV. Dan kad je sve puklo

Kad više nije bilo puta ni lijevo ni desno, kad je planina postala zid, a zlo sa svih strana — tad je palo sve što je moglo pasti.

Ali priče nisu.
Dostojanstvo nije.
Kazivanje nije.

Planina je upijala svaki korak, svaki pad, svaki krik. I čuvala ih.

V. Tragovi koji su nestali

Poslije ofanzive, ostale su samo staze — bez onih koji su njima išli.
Kao da je neko izbrisao živote, ostavivši samo tišinu iza sebe.

Procjene govore o desetinama hiljada, ali brojke su hladne.
One ne znaju imena.
Ne znaju glas.
Ne znaju suzu koja se prosula nad djetetom koje više nikad neće potrčati po livadi.

To zna samo Kozara.
I zato šuti — ne zato što nema šta da kaže, nego zato što bi svaka riječ bila preteška.

VI. Svjetlost koja se nije dala ugasiti

Ali među tom tamom, ljudi su pokazali ono najdublje:
da čovjek čovjeku može biti i brat i majka i spas i korijen.
Neko je hranio tuđu djecu.
Neko je vodio kolone kroz mrak.
Neko je žrtvovao sebe da bi sačuvao bar još jedan mali život.

Rat je htio da slomi dušu — ali duša se nije dala.

VII. Danas, kad stojiš na Mrakovici

Kad pogledaš u spomenik koji para nebo, shvatiš da stojiš na zemlji koja pamti i kad ljudi zaborave.

Ona ne traži ni kamen ni vijence.
Ona traži samo da se ne okreneš leđima njenoj tišini.

Jer zaborav je izdaja.
A pamćenje je posljednji zagrljaj koji možemo dati onima koji nisu dočekali svoje sutra.

Dalibor Šinik