Dvije epohe, jedna rana: Kozara 1942. i Krajina 1995. — Stradanje koje se ponavlja

Postoje narodi čiju istoriju ne pišu pobjede nego rane.
Postoje mjesta na kojima vrijeme ne ide naprijed, nego se vraća u svoje najteže dane.

Za Srbe sa Kozare i Srbe iz Krajine, dvije tragedije udaljene više od pola vijeka izgledaju kao dva poglavlja iste priče — priče o narodu koji je dvaput protjeran sa svoje zemlje, dvaput ostavljen, dvaput gurnut u kolonu koja vodi u neizvjesnost.

Dva rata.
Dva stoljeća.
Jedan narod.
Jedan obrazac stradanja.

Kozara 1942: Kada je šuma plakala

U ljeto 1942. godine, tokom Kozaračke ofanzive, Potkozarje je pretvoreno u najveće sabiralište srpskog stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji.
Više od 60.000 ljudi našlo se u obruču koji se svakim danom stezao, sve bliže i sve nemilosrdnije.

Kolone su išle od sela do polja, od polja do stočnih vagona.
Majke s djecom u naručju.
Starci koji posrću.
Djeca koja ne znaju gdje ih vode.

Na kraju puta čekali su logori — Jasenovac, Stara Gradiška, Sisak, Jastrebarsko.
Logori smrti.
Logori bez povratka.
Logori čiji je cilj bio zatiranje naroda kroz djecu, žene i starce.

Kozara je ostala pusta.
Kuće spaljene, dvorišta pretvorena u pepeo, ognjišta ugašena.
Samo su šume još dugo odzvanjale krikom.

Krajina 1995: Kada je kolona postala jedini put

Pola vijeka kasnije, kao da se istorija vratila po ono što je nekada započela.

U avgustu 1995. godine, operacija „Oluja“ zahvatila je sjevernu Dalmaciju, Kordun, Baniju i Liku. Zvanično — vojna operacija.
Stvarno — najveći egzodus Srba posle Drugog svjetskog rata.

U koloni koja se pružala kilometrima nalazilo se oko 220.000 Srba, dok je skoro 2.000 stradalo tokom i nakon operacije.

Ponovo djeca u naručju.
Ponovo starci koji jedva hodaju.
Ponovo ključ kuće u stisnutoj šaci, kao posljednji dokaz da su nekad imali dom.

Opet narod koji ide — jer nema gdje ostati.

Sličnosti koje se ne mogu ignorisati

Iako vremenski i politički različite, tragedije Kozare i Krajine imaju zastrašujuće sličan obrazac.

1. Masovni egzodus civila

  • Kozara 1942: kolone prisilno odvođene ka logorima.
  • Krajina 1995: kolone koje odlaze preko granice u izbjeglištvo.

U oba slučaja narod je bio u pokretu ne zato što želi, nego zato što mora.

2. Civili kao glavne žrtve

U oba slučaja stradaju oni koji nisu mogli pružiti nikakav otpor:
starci, žene, djeca, bolesni, nemoćni.

3. Spaljena ognjišta

  • Kozara: sela sravnjena do temelja.
  • Krajina: kuće i imovina spaljene da se onemogući povratak.

Vatra kao metoda brisanja tragova naroda.

4. Gubitak djece

  • Kozara: hiljade mališana odvedenih u logore, mnogi nikad nisu preživjeli.
  • Krajina: djeca u kolonama, u izbjeglištvu, traumatizovana prizorima koje ne bi trebalo da vide.

Dijete koje izgubi dom gubi svoj svijet.

5. Osjećaj izdaje i napuštenosti

  • Kozara: bez ikakve pomoći svijeta.
  • Krajina: pod formalnom zaštitom UN, ali bez zaštite u stvarnosti.

Narod koji vjeruje u pomoć — a dočeka ga tišina.

6. Etničko pražnjenje prostora

Kozara i Krajina ostale su opustošene, sela prazna, života gotovo da nema.
Cilj je bio isti: prostor bez Srba.

7. Trauma koja se prenosi generacijama

Obje tragedije ostavile su duboke rane koje potomci i danas nose:
u pričama, u sjećanjima, u fotografijama izbjeglištva.

Zaključak: Dva vremena, jedna sudbina

Kozara je narod rasula širom logora.
Krajina ga je rasula širom Srbije, Republike Srpske i svijeta.

Kozara je izgubila generaciju djece.
Krajina je izgubila generaciju mladosti.

Ono što povezuje obje tragedije jeste činjenica da se narod našao sam pred silama koje su ga prevazilazile.

Ali postoji nešto što nije nestalo:

sjećanje.

Jer narod nestaje tek kada zaboravi ko je bio i šta je preživio.
A dok se Kozara i Krajina pamte — živi i narod koji ih nosi u srcu.

Dalibor Šinik

IZDVAJAMO