U gustim šumama Kozare, dok su njemačke i ustaške jedinice stezale obruč, dok su izbjeglice danima gladovale i skrivale se u jarugama, a bombe padale bez prestanka – jedna štamparija je radila. Jedan čovjek je insistirao da se piše. Da se pamti. Da se istina ne izgubi.

Taj čovjek bio je Nikica Pavlić.

O njegovom liku, radu i karakteru ostalo je dragocjeno svjedočenje u arhivskoj građi Arhiva Banjaluke – magnetofonski zapis razgovora sa Skenderom Kulenovićem, njegovim saborcem i bliskim saradnikom iz Narodnooslobodilačke borbe.

„Jedan od najboljih novinara koje smo imali“

Skender Kulenović bez dileme kaže:
Nikica Pavlić bio je jedan od najblistavijih novinara i publicista svog vremena, ali je zbog rane smrti ostao bez prilike da u miru razvije puni potencijal.

Rođen 1912. godine, Pavlić se vrlo mlad priključio revolucionarnom pokretu. Već na početku ustanka u Drvaru uređuje ilegalni list „Gerilac“, koji će kasnije prerasti u „Krajiškog partizana“. Bio je to novinar koji nije čekao uslove – on ih je stvarao.

Štamparija u obruču

Tokom Kozarske ofanzive 1942. godine, Pavlić postaje ključna figura propagandnog i informativnog rada partizana. Kada je Prijedor oslobođen, zaplijenjena je štamparija i prebačena na Kozaru – odluka koja će se kasnije pokazati kobnom, ali tada nužnom.

U potpunom neprijateljskom obruču, sa desetinama hiljada vojnika, bez hrane, bez skloništa, štamparija je nastavila da radi.

Letci su pisani.
Novine su štampane.
Narod je obavještavan.

I to ne povremeno – već svakodnevno.

U tim uslovima nastaju i „Krajiške novine“, prave dnevne novine koje su čitane u zbjegovima, među ženama koje su se porađale u šumi, među ljudima koji su istovremeno sahranjivali mrtve i spašavali žive.

Organizator zbjegova i čuvar morala naroda

Nikica Pavlić nije bio samo novinar. Bio je organizator života u zbjegovima.

U vrijeme kada se u Kozaru slilo oko 200.000 civila, učestvovao je u organizaciji sektora, izgradnji privremenih skloništa, raspodjeli hrane, informisanju naroda i sprečavanju panike.

Skender Kulenović svjedoči da se moral naroda nije mogao održavati samo riječima – već djelima. Pavlić je to razumio bolje od mnogih.

Teško bolestan – ali neumoran

Posebnu težinu ovom svjedočenju daje činjenica da je Nikica Pavlić bio teško bolestan. Bolovao je od tuberkuloze i imao ozbiljno srčano oboljenje.

Ipak, prelazio je planine. Povlačio se kroz obruče. Padao od iscrpljenosti – i ustajao.

Kulenović opisuje kako ga je nosio, hladio mokrom maramicom, vodio ispod ruke, dok su se kolone razbijale, a svako gledao da spasi sebe.

Jasenovac – zapis protiv zaborava

Još tokom rata, Pavlić prikuplja svjedočanstva preživjelih iz Jasenovca i piše posebnu brošuru – jednu od prvih sistematskih optužbi protiv ustaškog logorskog sistema.

To nije bio zadatak koji mu je naređen.
To je bila njegova inicijativa.

Jer Pavlić je znao:
ako se ne zapiše – neće postojati.

Smrt 1943. i obaveza živih

Nakon četvrte neprijateljske ofanzive, iscrpljen i bolestan, Nikica Pavlić obolijeva od tifusa. Umire 1943. godine, u proljeće, u selu Boboljušci kod Drvara.

Nije ostavio knjige.
Nije stigao da napiše romane.
Ali je ostavio nešto drugo – primjer.

Skender Kulenović jasno poručuje:
zaboraviti Nikicu Pavlića bilo bi zločin.

Takvi ljudi su, kako kaže, duhovni i nacionalni kapital, i dug živih je da ih ožive u pamćenju naroda.

Zašto je ova priča važna danas?

Potkozarje nije samo geografija.
To je prostor pamćenja.

Priča o Nikici Pavliću podsjeća da se i u najtežim trenucima vodila borba za istinu, riječ i dostojanstvo naroda. Da su se novine štampale dok su padale bombe. Da je neko mislio na buduće generacije dok je sam bio na ivici smrti.

I zato ova priča zaslužuje da bude ispričana – ponovo.

Dalibor Šinik