Stalno sam maštao da budem ptica

Izvor: www.podgradci.com

Noćne more bivšeg logoraša Ilije Ivanovića iz Podgradaca
«Nikad kasnije, čak ni onda kada sam bio daleko izvan bodljikave žice, nisam uspio da se sasvim opustim, da zaboravim proživljene logoraške strahote, da se osjećam kao slobodan čovjek. Ako bi to, ponekad, danju i uspio, noći su donosile nepodnošljive more koje traju do danas», priznaje 84-godišnji Ilija Ivanović iz Podgradaca. On je posljednji, gazeći preko leševa tek pobijenih logoraša, 22. aprila 1945. prošao kroz glavnu kapiju Jasenovca.

Ljeto 1942, juni. Gori Kozara i Prosara; tutnji i melje hrvatsko-njemačka Štalova ofanziva. Do sunca sežu leleci bespomoćnog srpskog življa – mahom djece i staraca – pohvatanog po planinskim zbjegovima, šumarcima, livadama, proplancima, dvorištima i kućama. Najveći broj njih, u sumornim i dugim kolonama, ispred ustaških i domobranskih cijevi, baulja ispod Kozare prema Dubici. Ili, ispod Prosare, od Podgradaca prema Gradišci. Niko se ne usuđuje da zastane ili zaostane, jer, cijena takve hrabrosti je – život.

“Računa se da je tada, u tim kolonama bespomoćnih, prema Staroj Gradišci, Jasenovcu i drugim logorima smrti u Hrvatskoj išlo oko 70 hiljada potpuno nevinog srpskog naroda. Među njima sam bio i ja, tada 13-godišnjak iz Gornjih Podgradaca. I otac mi Mile, koji se nikad kući vratio nije. I majka mi Jovanka. I brat Nikola. I sestre Mara, Zorka, Koviljka i Ranka. Nas, djecu, ustaše su od roditelja odvojili već u Jablancu. Bilo je, i to veoma mnogo, djece otrgnute od roditelja, i uopšte izdvojene iz kolona, koja nisu znala ništa o sebi, često ni ime, još rjeđe prezime, ime roditelja, odakle su”, sjeća se danas 84-godišnji Ilija Ivanović, možda jedini i posljednji živi svjedok proboja zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac, izvršenog 22. aprila 1945.

Prizori koji ne blijede: Od tada je Ilija na slobodi, ali slobodan nije. “Nikad kasnije, čak ni onda kada sam bio daleko izvan bodljikave žice, nisam uspio da se sasvim opustim, da zaboravim proživljene logorske strahote, da se osjećam kao slobodan čovjek. Ako bih to, ponekad, danju i uspio, noći bi donosile nepodnošljive more, koje traju do danas”, priča Ilija. Nikada, kaže, neće moći da se oslobodi prizora iz jasenovačkog mučilišta koji ga proganjaju stalno, naročito u snovima.

“Po dolasku u logor, uguran sam u jednu baraku. Ne samo ja nego i pet-šest stotina mojih vršnjaka, poznatih i nepoznatih. Preživjelo nas je najviše desetak. Od drugova iz pogradačke osnovne škole, niko. Tamo su smrću malih mučenika izdahnuli Jovan i Savo Ivanović, Jovan, Dragutin i Lazar Panić, Milan i Milovan Šinik, Radojica Pejić, Milutin Bogunović, neki Lukići i drugi, čija sam imena odavno zaboravio”, prisjeća se Ilija.

Baraka je, bez obzira na uši, buve, stjenice i drugu gamad, koja je na njih, onako nejake i iznurene, jurišala sa svih strana, pa i na užasni smrad njihovog izmeta i mokraće, značila neku šansu, kakvu-takvu, za preživljavanje. “To sam shvatio tek kasnije, posmatrajući hiljade nesrećnika koji bi, bez i malo zadržavanja, samo prošli kroz logor. Ako bi ih ustaše gonile prema ‘Skeli’, to je značilo neumitnu smrt na drugoj obali Save, u Gradini. Gone li ih, međutim, prema ‘Graniku’, znak je da će biti pomlaćeni odmah tu. I odmah bačeni u Savu”, nastavlja naš sagovornik.

Nikada, veli, neće moći da iz pamćenja izbriše jezive slike iz tog paklenog vremena: “U logor, sjećam se, ulazi duga kolona žena, djece i staraca. Neko reče da su s Korduna. Ustaše ih požuruju, kočijaški psuju, tuku. Jedna mlada žena, s dojenčetom u naručju, preklinje ustašu: samo da zakratko zastane, tek toliko da podoji bebu. On je, divljački urlajući, vraća u stroj, udarcima kundaka. Ona se, onda, sama izdvoji, sjede, gurnu bebi dojku u ustašca. Isti ustaša se odmah vrati, udari je snažno kundakom u leđa. Beba joj ispade u prašinu. Začu se piskutav, jedva čujan glasić. Ustaša odmah zgrabi bebu, baci je uvis. Dočeka je žustro, na oštricu kame. Žena samo kratko kriknu. Zatim se sruši, pade u nesvijest…”

Ilija je, ne mogavši da gleda taj užasni prizor, bacio pogled prema nebu, tamo, prisjeća se, vidio je malo jato ptica. “Ptice su, od samog dolaska u jasenovački logor, postale moja opsesija. Zato što imaju krila, razmišljao sam, one mogu da lete. I da odlete, kud god im je volja. To znači da su one, ptice, slobodne. I srećne… Zatim, dugo, dugo, maštao: da sam i ja ptica, da letim.

Da sam slobodan, da letim baš iznad Podgradaca. Vidim dolje, sve vidim: rodnu kuću, rječicu Bukovicu, staru vodenicu, njive, šumarke, brdašce Ogorelicu, vijugavi putić kojim sam, bosonog, trčao u našu seosku školu… Iza toga bi mi povratak u surovu stvarnost bio još teži: svuda bodljikava žica, mršavi, skoro sasušeni logoraši, živi kosturi, sa bukagijama na nogama i bezizražajnim, paćeničkim pogledima…

Ustaše nisu samo uživale u svakodnevnom vješanju, klanju i strijeljanju logoraša, nego i u njihovom psihičkom iznurivanju. Došli bi, tako, noću i u dječju baraku. Razgovarali mirno, skoro poslovno. ‘Večeras ćemo iz barake zaklati samo nekog od ovih dječaka. Nije ni važno koga. Hajde, neka iziđe onaj tamo…’, kaže jedan ravnodušno. ‘Ne, nemoj njega, već… Samo malo, samo malo… Da vidimo koga ćemo drugoga. Neka, eto, iziđe onaj mali’, ispravlja ga drugi, pokazujući kažiprstom na Ilijinog vršnjaka Samuela Levija. Dotle su oni, ostali, očekujući poziv, bukvalno umirali od straha. Mali Samuel je odmah počeo da kuka, moli da ga puste, uporno ponavljajući da ništa nije kriv. Jadno dijete, kao da su se ustaše bavile pitanjem nečije krivice, pogotovu kad je Srbin ili Jevrej u pitanju! Izveden je u noć, nikad se nije vratio. Izvedeni su, između starijih, još Herman Štajn iz Osijeka i Pero Stankovića iz Gračanice. I dok je preplašeni Herman navlačio pantalone, ustaša se grohotom smijao. ‘Tako, tako’, govorio je, ‘samo se ti dobro obuci. Jer, Sava je noćas vrlo hladna, pa da nam ne ozebeš!“

Snovi teži od jave: “I te slike mi se često ponavljaju u snu, ne daju mi mira. Tada me svega oblije hladan znoj, počnem da cvokoćem, da buncam. Onda me supruga Marija lagano probudi, obriše znoj, smiri… Ti snovi su, čini mi se, ponekad teži od jave: potpuno me parališu, ničim ne mogu da mrdnem. Ali, ne bih više o snoviđenjima… Jednom sam, opet, vidio dvije grlice, u letu. Dugo, dugo ih pratio pogledom, ponovo maštao da sam ptica. I zavidio im: letjele su, kako se meni činilo, prema Kozari, a do nas su, ko zna kako, doprle vijesti da na Kozari ponovo ima mnogo partizana, da je tamo sloboda”, prisjeća se Ilija

Ilija smatra da na području Podgradaca nema nijedna porodica iz koje nije stradao jedan ili više članova. Ima ih, nažalost, i koje su potpuno zatrte. Pusto je ognjište Đoke Ivanovića, Đorđije Panića, Mihaila Panića, Stojana Sredojevića, Miloša Ivanovića, Stanoja Pejića… Miloš Ivanović je bio Ilijin stričević, kuća mu odmah uz Ilijinu. “Ni danas, nikad ne mogu da pogledam na tu stranu, a da me ne zaboli sjećanje na njih: Miloševu maćehu Trivunu, ženu mu Rosu, njihovog sinčića Branka, pa još jedno dijete od dvije godine, čije ime sam, žali bože, zaboravio”, priča Ilija sjetno.

Ponovo se vraća logoru, bodljikavoj žici, ustaškim krvnicima. “Ko bi danas mogao da kaže ko je od njih, ustaša, bio najkrvoločniji”, pita Ilija i sam odgovara: „Niko! Po zlu se najviše pročuo neki ustaša Alagić, zvani Alaga. Klao je logoraše odreda, ko god bi mu dopao šaka. Dinko Šakić i fra-Vjekoslav Filipović su najčešće ubijali uz ‘nastup’, tj. smotru. Tada bi, recimo, i vješali logoraše, po dvadesetak odjednom. Hinko Pičili bi, na primjer, znao da sretne kojeg nesretnog logoraša, da s njim, kao, zapodjene razgovor. I kada se, po Pičilijevom odobrenju, logoraš okrene i pođe, on brzo izvadi pištolj i upuca ga s leđa. I sa mnom je jednom ‘razgovarao’, naredio mi da ‘odstupim’ i ja ga, naravno, poslušao. Ni danas mi mije shvatljivo zbog čega, kao i u svim sličnim prilikama, njegov pištolj nije ‘progovorio’”, priča Ilija.

Nakon približno 880 dana sužnjevanja, Ilija je, vjerovatno kao posljednji, izišao kroz glavnu kapiju jasenovačkog pakla. Sjeća se da su ustaški mitraljezi tukli sa svih strana, da su na provaljenoj kapiji ležale gomile mrtvih logoraša, da je i on pregazio preko njih, bio sav u krvi. Nikada nije utvrđena precizan broj spasenih, ali Ilija vjeruje da se kreće oko 120… Kao što su velom vremena i ružne ljudske nebrige ostale prekriveni brojevi ukupno usmrćenih u sistemu ustaških koncentracionih logora genocida Jasenovac. One lelujaju između nalaza „saborskog povjerenstva za Jasenovac“ Republike Hrvatske, prema kojem je tamo stradalo „nekoliko stotina antifašista“ do Tuđmanovih i Žerjavićevih „znanstvenih dokazala” prema kojima je „tijekom Drugog svjetskog rata kroz Jasenovac prošlo nekoliko tisuća zatočenika“.

Nasuprot njima, naravno, stoji podatak o blizu 750.000 umorenih Srba, Jevreja, muslimana, Cigana i hrvatskih antifašista. Prava istina, smatra Ilija Ivanović, nikada neće biti utvrđena. I to iz najmanje dva razloga. Prvi su, spaljivanjem svega što je moglo da posluži kao dokaz nepojmljivog zločina, osigurale ustaše, 21. aprila 1945. Drugi je proizveden namjernim nastojanjem bivše vlasti da se, zarad „bratstva i jedinstva“, zločin trajno prikrije i zaboravi.

Ako je riječ o Iliji Ivanoviću iz Podgradaca, on taj zločin, i kada bi htio, ne bi mogao da zaboravi. On je njegov, stalni i neizbježni, nemili saputnik. Čak i u snovima…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close