Mićina priča

Petnaestogodišnji đak prvog razreda gimnazije, Mihailo-Mićo, bio je najmlađe dijete Steve i Anke Dragaš iz sela Sreflija. U istom domaćinstvu živjela su i njegova braća Milan i Rajko i jedna njihova sestra Desa.

U ustanku 1941. učestvovala je i porodica Dragaš.

Juna 1942. u ofanzivi na Kozaru živjelo se u zbjegu. Na proboju obruča 4. i 5. jula nisu prošli. Zato su braća nedaleko od svoje kuće iskopala i dobro maskirala jednu zemunicu u koju se sklonilo njih devetoro… Poslije nekoliko dana, kada se učinilo da je neprijatelj otišao, otac je sa svoja tri sina izišao iz skloništa i upao u zasjedu. Povezane žicom i konopcima u koloni ispruženoj Dubičkom cestom dotjerali su ih na željezničku stanicu u Cerovljane. Zatvoreni u vagone po stotinu u jednom, pod jakom ustaškom stražom, bez hrane i vode, proveli su jedan dan i dvije noći. A onda su istjerani udarcima kundaka i ponovo svrstani u tri reda. Opkoljeni ustašama na konjima potjerani su, trkom, prema Jasenovcu.

Ono što je Mićo doživio sa braćom i ocem u jasenovačkom logoru III-C, nije u stanju da opiše. To ne bi mogao niko.

Logor je bio pod vedrim nebom, ograđen visokom bodljikavom žicom. Imao je čitav red visokih kula stražarnica, u stvari mitraljeskih gnijezda. Bio je razgažen, blatnjav i glibav do koljena. Tu se moralo spavati i živjeti zajedno sa mrtvima, koje su rijetko kupili. Mićo je bio strahovito gladan i jednom je pronašao na smetljistu nekakvu kost i dugo je glodao, lomio, dok su ga ostali logoraši sažaljivo posmatrali. Drugi put je kraj same žice uhvatio kornjaču i sa bratom Rajkom u slast je pojeo. Onda su počeli jednom dnevno da dijele u malim limenim tanjirima po kašiku-dvije kuvanog kukuruza, bez soli i hljeba, i da ih izgone na rad. Trebalo je prije poplava iskopati kanal širok šest metara i dosta dubok koji bi se protezao preko čitavog polja od željezničke pruge do obale Save i kraj njega podići visoki nasip. Posao je bio veoma težak, a surovi postupci stražara nepodnošljivi. Mićo je prvo gurao po blatu kolica napunjena zemljom. Svi su tako bili izlijepljeni da se ni najbliži nisu mogli prepoznati. Ako bi neko iznemogao i pao, njega su odmah ubijali i zagrtali blatom u nasip.

Onda su Miću skinuli s kolica i dali mu drugi zadatak: da sa dvije velike testije i jednom kantom nosi čuvarima vodu. Smijenio je jednog dječaka koga su ubili zato što je pokušao, krišom, da doturi malo vode jednom logorašu. Stražari kojima je raznosio vodu sa bunara što se nalazio kraj izlazne stražarnice i ustaša koji su stajali na razdaljini po 50 metara mučili su ga na razne načine. A on se jedva držao na nogama.

Mićo Dragaš

Mićo Dragaš jedan je od rijetkih svjedoka jasenovačkog pakla. U trenutku kada su na Gradini strijeljali njegovog oca Stevu i stariju braću Rajka i Milana, Mićo je uspio da pobjegne. Kraj rata dočekao je kao kurir Žarka Zgonjanina, proslavljenog kozarskog junaka. Umro je u Beogradu oktobra 1984. godine.

Jednom su ga natjerali da legne u blato, a onda su ga bockali već krvavim nožem. Ustaša je kleknuo kao da hoće da ga kolje. Kad su mu rekli da ustane, on nije mogao, jer je bio premro od straha. Drugom prilikom dvojica ustaša uzeli su ga, jedan za noge, a drugi za ruke, i bacili ga u Savu, među leševe koje je mulj bio zadržao. Kada je izišao, opet su ga tukli. Najteže je bilo podnositi maltretiranje u blizini oca ili nekog od braće koji su radili na nasipu. Jer, svaki njihov pokušaj da ga zaštite bio bi surovo kažnjen. Bojao se da oni neće izdržati.

Morao je mali Mićo da gleda kada su čovjeka živa na kolac nabili i bacili u Savu; drugom nesrećniku obje su ruke odsjekli kosijerom i on je sam skočio u Savu. Jednog su lopatama premlatili i još živog zatrpali u glib.

I u ciglanu je Mićo nosio vodu. Kraj dugačkog reda ložišta stajali su goli logoraši i ubacivali ugalj. On nije nosio njima vodu, već stražarima koji su je kraj ove jare svaki čas tražili. Jednom je dovučena velika grupa logoraša da loži vatru. I kada se dobro razgorjela, u svaki otvor uguran je po jedan logoraš. Čuo se samo po jedan krik pred svakom užarenom peći.

Kada je kanal bio završen ili se Mići samo tako učinilo, jedne noći, bila je mjesečina, postrojeni su po četiri u redu i dotjerani do skele u Jasenovcu koja je isključivo služila za prebacivanje logoraša izdvojenih za likvidaciju. Iz Jasenovca je skela uvijek kretala puna, a sa Gradine se vraćala prazna. Gradina je bila nepristupačna: sa tri strane opkoljena vodom, a sa one prema Kozari, od Međeđe i Draksenića, bunkerima i mitraljeskim gnijezdima.

Prihvatni logor na Gradini sastojao se od ograđenog prostora na čistini u koji je moglo da stane oko četiri stotine logoraša. Žica, je dopirala do krova jedne kuće sa dvije kapije — jedna za ulaz, a druga za posljednji izlaz. Ljudi utjerani u logor morali su da legnu potrbuške. U takvom položaju ostajali su ovdje dvije noći i jedan dan, sve dok Cigani ne bi iskopali velike grobnice, nekoliko stotina metara udaljene od logora. Za to vrijeme, svakog časa, ustaše su, za opomenu, ubijali ljude i oni su mrtvi ostajali tu da leže sa živima. Ubijali su glogovim kocem, davili kaišem i žicom, boli noževima. Sinovi su nastojali da budu u blizini svoga oca da bi šapatom mogli da se dogovore šta da učine kada ih povedu na strijeljanje.

Toga dana, 21. septembra 1942, stotinak ustaša rasporedilo se oko žice kraj logora. Onda su Cigani donijeli neke kazane s čorbom i sipali u limene tanjire. Ljudi su jeli i odmah počinjali da se previjaju od bolova. Otac je sinove upozorio da ne jedu, jer je hrana bila otrovana. Tada je naređeno da se ustane. Malaksali, ljudi su se teško pridizali. Neki su ostali i dalje da leže nepomično.

Na izlaznoj kapiji počeli su da vežu ljudima ruke žicom i da ih vode na gubilište. Onda je Stevo Dragaš viknuo sinovima i komšijama: „Na juriš!“ I drugi su vikali: „Dižite se, ljudi, svejedno je ginuti!“ Gomila je gurnula na kapiju i začas su se pomješali sa ustašama. Hvatali su se u koštac i padali. Kapija je bila zakrčena i preko nje se nije moglo preskočiti. Poletio je Rajko, Mićin brat i pao. Otac je stajao uspravno i dozivao drugog sina, Milana, a Miću je snažno odgurnuo, gotovo prebacio preko gomile na kapiju. On ni sam ne zna kako se na našao kraj Save, zaklonjen obalom. Instiktivno je potrčao uz rijeku, prema vrbiku. Trčao je preko njive, saplitao se u lozu i vinjagu, padao, i opet s nekom čudnom snagom i voljom trčao dalje, što dalje od pakla. Stigao je još trojicu drugova koji su isto tako bježali. Bio je gotovo siguran da su i njegovi uspjeli pobjeći i okretao se, da ih vidi. On nije htio da vjeruje da je njegov otac poletio na suprotnu stranu, na ustašu, i svojom smrću zaštitio život svog najmlađeg sina. Tako su poginula i braća, Milan i Rajko

U mjestu zvanom Brljug, više manastira Moštanice, Mićo je došao u partizansku četu
Đorđa Vučena, a onda je počeo da raste u Petoj Kozarskoj brigadi i nešto kasnije, kada je
formirana Jedanaesta krajiška brigada, postao je kurir proslavljenog komandanta Žarka
Zgonjanina. U brigadi nam Mićo nikad nije govorio o Gradini i Jasenovcu.

/ Rat i deca Kozare /