Kozara je imala 39.763 žrtava ustaškog i njemačkog bezumlja, očeva i majki, braće i sestara. Među njima je bilo 25.889 muških, 13.874 ženskih i 11.194 djece od kolijevke do 14 godina. Ožiljcima teških rana na licu Kozare pridružilo se 13.432 ratne siročadi bez jednog ili oba roditelja.

Majke sa Kozare su dugo poslije rata željele čuti plač djeteta. Škole su bile prazne, regruta i svatova nije bilo.

Knjige o Kozari bilježe 49.755 imena onih koji su se borili, koji su poginuli, koji su nestali pod stravičnim žrvnjem Hitlerovog i ustaškog terora.

Na Kozari nema majke koja nije otpremila sina ili kćer u borbu, niti porodice koja nije nikog izgubila. Svaki četvrti Kozarčanin pao je u borbi za ljepša svitanja. U te temelje Kozara nije mogla ugraditi ništa vrijednije, ništa uzvišenije.

Uprkos masovnim stradanjima na ovoj planini i njenim obroncima, uprkos masovnim ubijanjima po mnogim ustaškim i njemačkim logorima, Kozara je ostala gordi simbol neustraživosti svoga naroda.

Partizanskoj borbi dala je sve što je imala.