Ilindanski pokolji u Ljubiji kod Prijedora

Na javnim skupovima koje su organizovale hrvatske vlasti, muslimanski i hrvatski narod se podsticao na krvavi obračun sa Srbima. Ljubiju je 20. jula 1941. godine posjetio Viktor Gutić, ustaški povjerenik za bivšu Vrbasku banovinu i jedan od glavnih podstrekača genocida nad Srbima Bosanske Krajine. Srbima je naređeno da toga dana ne smiju biti na prozorima niti pred kućama. Masa muslimanskog i hrvatskog stanovništva došla je da vidi i čuje Gutića. [1] Prema svjedočenju onih koji su slušali Gutićev govor, on je odprilike rekao: „Nećemo tora sa tri stada, hoćemo tor sa jednim stadom“ i zatim dodao „Udri Srbina sjekirom po glavi – nikome odgovarati nećeš i ova će zemlja želiti da vidi Srbina.“ [2]  Dok je Gutić u Ljubiji objašnjavao kako se treba postupati sa Srbima, u centru sreza Prijedor tj. gradu Prijedoru, započeta je akcija likvidacija Srba čiji će vrhunac biti krajem jula i početkom avgusta 1941. [3]

Nakon Gutićevog poziva na obračun sa Srbima, ustaška vlast u Ljubiji ubrzo je krenula sa hapšenjem Srba. Hapšenja su počela 24. jula 1941, a glavni organizatori su bili ustaški tabornik Leopold Hikl, ustaški načelnik opštine Ljubija – Ivo Orlović i ustaški satnik Ivan Jurin. [4]  U hvatanju Srba učestvovali su pored ustaša i žandari i mnogi stanovnici Ljubije muslimani i Hrvati: „Pomoću tih ustaški nastrojenih elemenata, među kojima je bilo policajaca, žandara a i običnih građana Ljubije, povedena je hajka na dan 24. VII . 41 priredila veliko hapšenje Srba u Ljubiji. Toga dana pohapšeno je oko 20 uglednih Srba iz opštine Ljubija.“ [5]

Hapšenja Srba na području Ljubije nastavljena su 27. jula. Toga dana uhapšena su 64 Srbina i zatvorena u prostorijama osnovne školi u Ljubiji. Sutradan su premješteni u Sokolski dom u Ljubiji, gdje su bili izloženi mučenju od strane ustaša: „Najprije su im naredili da svi poljegaju potrbuške i kada su oni legli počeli su ih kolcima tući po leđima. Poslije ovog mučenja naredili su im da sjednu sa ispruženim nogama i da tako nepomično moraju sjediti. Ovi jadni ljudi sjedili su u tom stavu do sutradan u 4 sata poslije podne. Za cijelo to vrijeme mučenji su i glađu, a nikome nisu dozvolili da se dostavi hrana spolja.“ [6]  U ovoj grupi uhapšenih Srba bilo je i njih 9 iz sela Volar. [7]  Prema izjavama svjedoka, negdje u to vrijeme ili koji dan prije uhapšeno je i 8 Srba iz Ravske i Miske Glave. [8]

Hrvatske vlasti su 29. jula 1941. organizovale prevoz ovih nesretnih ljudi stočnim vagonima za Prijedor. Ubrzo su iz Prijedora upućeni za Banja Luku. U selu Ivanjskoj kod Banje Luke, ustaše su izveli zarobljene Srbe iz vagona s namjerom da ih tu likvidiraju. Tu su streljana trojica Srba iz Ljubije. Kiša koja je iznenada počela da pada natjerala je ustaše da se predomisle i da ostale Srbe vrate u vagone i nastave put za Banja Luku. Iz Banje Luke su ovi ljubijski Srbi razmješteni po „raznim logorima“ iz kojih se nisu vratili. Jedino su petorica Srba iz ove grupe, uspjela još tokom njihovog transporta za Banja Luku da pobjegnu i vrate se kući. [9]

Hrvatski oružnički (žandarski) izvještaj iz toga vremena navode da je noću 29/30. jul 1941. godine , izveden napad od strane Srba na „Hrvatski Dom u Ljubiji, u kojem se nalaze pritvoreni taoci.“ [10]  Ovo je malo vjerovatno ako znamo da na području same Ljubije u to vrijeme nema ustanika. Taoci su 29. jula poslati željezničkim transportom za Prijedor, odakle su prebačeni za Banja Luku. Moguće da je ovo izgovor za zločine koji su tada izvršeni nad Srbima u Ljubiji jer je izvještaj od 7. avgusta, tj. nakon pokolja srpskog stanovništva u Ljubiji. Ustaše su i prije likvidacije Srba u Prijedoru, iscenirale 30/31. jula napad „četnika“ na Prijedor kako bi mogli opravdati zločine nad Srbima. [11]  Iz komunističke dokumentacije saznajemo da su oni planirali da sa jednom četom napadnu na Ljubiju prvih dana ustanka, ali su ih u tome omeli srpski seljaci koji su se spontano organizovali i napali 30. jula na opštinu Palančište. [12]

Vrhunac zločina nad Srbima u Ljubiji 1941. godine , biće početkom avgusta u poznatim Ilindanskim pokoljima koji su zahvatili Srbe na prostoru čitave NDH. Hapšenje Srba u Ljubiji organizovano je i 31. jula , da bi 1. avgusta počela masovna likvidacija Srba. Srbi su hvatani i ubijani po naseljima, ulicama, njihovim kućama itd: „1.VIII. 1941 godine, po naredbi tabornika Hikla Leopolda i načelnika Orlovca Ive nastao je na našem mjesnom odboru najveći zločin, opšti pokolj pravoslavnog življa. Odmah izjutra tog dana pokupili su ustaše jednu grupu Srba koju su otjerali kamionom u Prijedor i tamo poubijali sve sem jednog koji se je zanesvjestio i pričinjao mrtvim. Tu je bilo oko 40 ljudi. Poslije ovoga ustaše su se razmiljele po objektima rudnika, privatnim kućama ulicama i putevima i kao bijesni psi ubijali Srbe gdje su god kojeg zatekli. U ovom pokolju palo je oko 50 nevinih žrtava…“[13]

Ustaše iz Ljubije su 3. avgusta izvršile pokolj srpskog stanovništva u srpskom dijelu sela Ravske, a nakon toga ubili i nekoliko Srba u selu Miska Glava: „… 3 . avgusta 1941. godina naišla je jedna grupa ustaša koja je pripadala ustaškom taboru u Ljubiji, a kojima se na čelu stavio oružnički narednik i Ljubiji Posavac (u drugim izvorima se spominje narednik Puškarić „koji je lično ubijao ljude“ – prim. autora) rodom iz Gornje Ravske… Ova grupa ustaša naišla je najprije na selo Srpsku Ravsku, razmiljelo se od kuće do kuće i ubijalo stanovnike sela gdje je koga zatekla. Na taj način ovi zlikovci pobili su 24 osobe iz Srpske Ravske… Poslije ovog zločina ova grupa ustaša napustila je selo Ravsku i došla u selo Miska Glava gdje su zaklali tri osobe, i to Gligić Miloša, Zeca Nikolu i Malić Gavru svi iz Miske Glave.“ [14] Većina prepoznatih zločinaca u ovoj ustaškoj grupi, bili su komšije Hrvati iz Ravske.

Kao organizator genocida nad Srbima, među ljubijskim muslimanima, najviše se isticao Sulejman Suljo Hasanagić. Na zboru koji je održao u Islamskoj Ljubiji (Donja Ljubija) pozvao je „sve vjerne sinove i kćeri NDH (katolike i muslimane) da se oni koji nemaju vatrenog oružja naoružaju vilama, sjekirama i motikama, blokiraju Ljubiju i spriječe da im koji Srbin utekne.“ [15]

Najviše su stradali odrasli muškarci. Kolika je mržnja prema Srbima tih dana vladala u Ljubiji, svjedoče nam dokumenti Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za BiH: „Kondić Pero, koji je uhapšen već dan ranije (31. jula – prim. autora ), poveden je tog dana zajedno s drugima na streljanje. Svi su ostali pali mrtvi, samo je on pukim slučajem ostao živ. Ležao je među ostalima.Tada je naišao Elkaz Hasan. Njega je Pero Kondić zamolio za malo vode. Elkaz mu je nato opsovao srpsku majku i otišao po žandara Stojanca. Elkaz i Stojanac su onda isjekli nesretnog Peru Kondića. Osim toga su ga još opljačkali, jer je imao uza se novac, pošto mu je prilikom hapšenja rečeno, da ide u logor i da stoga ponese novaca sobom.“ [16]

U zločinima nad ljubijskim Srbima, muslimani i Hrvati koji su u njima učestvovali, pokazali su neshvatljivu surovost. [17]  Mašinovođu Iliju Petrovića, stolara Vasu Hrnjaka i još dvojicu Srba položili na sred puta, pa su ih ubili tako što su ih boli noževima i rezali im uši i prste. [18]

Pokolji Srba u Ljubiji imali su i karakter vjerskog rata, u kom su učešće uzeli vjerski predstavnici muslimana i Hrvata. Tako je npr. tokom Ilindanskih pokolja neki „hodža koji je iz Japre došao…. koji je ljude pratio i on je rekao da sve hrišćane treba poubijati. Bio je vrlo uzrujan od mržnje prema ubijenim žrtvama.“ [19]  Neki istraživači genocida nad Srbima tvrde da je muslimanska komponenta zločinaca u NDH vodila džihad, sveti rat protiv pravoslavnih Srba. [20]

Naoružani civili (muslimani i Hrvati) koji su učestvovali u likvidaciji Srba, nosili su bijele trake oko ruku, na taj način su se identifikovali između sebe. Bijele trake su koristili i zločinci u gradu Prijedoru. Štaviše, zabilježene su bijele trake na rukama zločinaca širom Bosanske Krajine pa i šire, što je još jedna potvrda sistemski isplaniranog zločina nad Srbima. Na bijelim trakama korišćenim u prijedorskom srezu, nalazi se pečat sa grbom NDH i natpis: „Nezavisna Država Hrvatska, Općinsko Redarstvo Kotara Prijedorskog.“ Pred sudom nakon rata optuženi Meho Avdagić iz Ljubije Islam izjavio je: „Istina je da sam toga dana imao uza se sjekiru, jer mi je tog dana kao i ostalim naredio ustaša Suljo Bašić da uzmemo sjekire i da stavimo bijele trake oko ruke….“[21]

Poniženja ljubijskih Srba koji nisu stradali u Ilindanskim pokoljima, opisana su u svjedočanstvima uzetim od preživjelih nakon rata. Gojić Ljubica je svjedočila: „Kad su bili pobijeni svi Srbi, ja sam došla kod Mustafe Bašića, brice da ga molim da nam dozvoli da idemo na groblje, i da nam dozvoli da prenesemo sve naše u groblje i da idemo u groblje da se isplačemo. On mi je tada odgovorio da možemo i mi smo krenuli, samo da ne smijemo da plačemo… morali smo da idemo svi zajedno i tako su nas pratili sa strana svi ustaše među kojima je bio Ibrahim Čehić i još mnogi ostali…“[22]

Izvor: Boris Radaković
borisradakovic.com

[1] „U islamskoj Ljubiji svi muslimani su ga svečano dočekali. Gutićev auto se zaustavio pred kućom Mustafe Bašića, trgovca i ustaše. U čast Gutićevog dolaska sve zgrade bile su okićene cvećem i hrvatskim zastavama, a sve kuće okrečene za taj događaj. Kada je auto stao, Gutić je izašao sa fesom na glavi i pozdravio se sa građanstvom, a zatim mu je Bašićeva kći Fikreta, sva u belo obučena, sa buketom u ruci odrecitovala jednu ustašku pesmu… Posle završenog zbora tabor je održao sastanak zajedno sa savetodavcem Gutićem ‘kako i na koji način treba uništiti Srbe.’ Položivši zakletvu ‘da će biti večni čuvari NDH’, Hrvati muslimani islamske i latinske Ljubije dali su uz to još i reč ‘da će likvidirati sve što je srpsko’ dodavši: ‘U nas, u NDH, kad sve očistimo od smradljivih Srba, biće u zemlji sve samo cviće, i biće kao u pravoj sretnoj zemlji’“ – D. Stranjaković, Najveći zločini sadašnjice – Patnja i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945  , Gornji Milanovac-Priština, 1991, 393-394.

[2] V. M. Stošić, V. Vukliš, Ustaški stožer za Bosansku Krajinu, Studija Milana Vukomanovića i izbor iz građe, Banja Luka, 2017, 277. – – Preuzeto iz knjige Vedrane Adamović, „Godine stradanja 1941/42. – NDH i njeni zločini nad srpskim narodom u Prijedoru i okolini 1941/42: Prilog proučavanju zločina genocida nad srpskim narodom u Potkozarju“, Prijedor, 2018, 141.

[3] Izveštaj reonskog obaveštajnog centra Zagorje o zločinima ustaša 1941. i 1942. godine na teritoriji zapadne Bosne o ustaškim koncetracionim logorima i imenima ustaških zločinaca, Zločini na jugoslovenskim prostorima u prvom i drugom svetskom ratu – Zbornik dokumenata, I, knj.1, Zločini Nezavisne države Hrvatske, 1941-1942, Beograd, 1993, 1016-1017.

[4] U dokumentima i svjedočenjima zabilježena su ova imena ustaša i njihovih saradnika u Ljubiji: Leopold Hikl, Ivo i Nedeljko Orlovac, Ivan Jurin, Miljenko Marušić, Josip Milas, Sulejman Bašić, Habib Ikanović, Sulejman Hasanagić, Marijan Čajkušić, Joso Matić, Himzo Sarajlija, Vlado Kućiš, Dragutin Pezić, Vjekoslav Franić, Veselko Lovrić, Marijan Matić, Stipo Drinčić, Berislav iz rudnika Ljubije, Hasan Elkaz , Mustafa Bašić, Ibrahim Čehić, Juraj Grga iz Zagorja (domobran), Šušnjar Josip iz Ljubljane (domobran), Čepić Stipo, Halupa Franjo, Matić Marko iz Reljaša, Lovrić Oto iz Šurkovca, Matanović Srećko iz Volara, Tukerić Jure iz Šurkovca, Majstorović Ivica iz Mrkonjić Grada, Mrkalj Ramo iz Bišćana, Fortuber Fridrih iz Prijedora, neki Tale iz Kozarca, Mrđenović Nikola iz Hrvatske Kostajnice , Kaurinović Pero iz Sanskog Mosta, Lukić zvani Kiko, Vidaković Ante iz Šurkovca, Meho Avdagić, Jago Čavlović iz Gornje Ravske, Matan Begić iz Gornje Ravske, Bujadilo Ivo iz Gornje Ravske, Gavranović Stipo iz Donje Ravske, Rodić Stipo iz Donje Ravske, Kovačević Dragutin iz Donje Ravske, Pavlović Stipo iz Donje Ravske, Djedović Vinko iz Tisove, Jujić Hamid iz Hambarina , Pavlović Joso iz Donje Ravske, Hrvat Vinko iz Šurkovca, Mato Pavlović iz Donje Ravske, Milivoje Komljenović, Ferdo Rupčić, Niko Lukić, Rifet Ališić iz Hambarina, itd.

[5] ABiH, ZKUZ, K.11, Odluke o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača, odl. br. 589 , zločinac Leopold Hikl, Sarajevo, 03. 04 . 1946.

[6] ABiH, ZKUZ, K. 172, Zapisnik sastavljen 17. juna 1946. godine u Ljubiji, srez Prijedor, ZKUZ, Inv. broj 56171.

[7] ABiH, ZKUZ, K. 176, Zapisnik sastavljen 17. jula 1946. godine u Prijedoru srez Prijedor po ZKUZ, Inv. broj : 56184

[8] ABiH, ZKUZ, K. 173, Zapisnik sastavljen 16. juna 1946. godine u Prijedoru, srez Prijedor, ZKUZ, Inv. broj:56168.

[9] ABiH, ZKUZ, K. 172, Zapisnik sastavljen 17. juna 1946. godine u Ljubiji, srez Prijedor, ZKUZ, Inv. broj 56171.

[10] Dnevni izvještaj oružništva od 7. avgusta 1941. o važnijim događajima na teritoriji NDH sa podacima o pobuni zatvorenika u logoru Kruščica kod Travnika i zločinima ustaša nad logorašima, Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu-Zbornik dokumenata, I, knj. 1, Zločini Nezavisne države Hrvatske 1941-1945, Beograd, 1993, 471.

[11] V. Adamović, Godine stradanja 1941/42…, 81-82.

[12] D . Ćurguz, M. Vignjević, Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski…, 186.

[13] ABiH, ZKUZ, K. 172, Zapisnik sastavljen 17. juna 1946. godine u Ljubiji, srez Prijedor, ZKUZ, Inv. broj 56171.

[14] ABiH , ZKUZ, K. 173, Zapisnik sastavljen 16. juna 1946. godine u Prijedoru, srez Prijedor, ZKUZ, Inv. broj:56168.

[15] J . Mirkovića, Stradanje Srpske pravoslavne crkve u NDH… 411 .

[16] ABiH, ZKUZ, K.11, Odluke o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača, odl. br. 589 , zločinac Leopold Hikl, Sarajevo, 03. 04 . 1946.

[17] U kakvom su se teškom položaju našli Srbi u Bosanskoj Krajini i na koji način su partizani bili rješeni da se obračunaju sa muslimanskim selima (muslimani su činili većinu hrvatske vojske u Bosanskoj Krajini – prim. autora) iz kojih su polazili zločinački pohodi na Srbe, objasnio je u svom izlaganju jedan od najviših funkcionera KPJ u Bosanskoj Krajini Osman Karabegović: „Srpski narod je krvavo ranjen i uvrijeđen i on će uništiti naoružane muslimanske bandite. Ako naoružana sela neće da se predaju, pribjeći ćemo sili, a ko se protivi, biće ubijen. To je realna partizanska politika. To ne znači objavu rata svim muslimanima i Hrvatima, nego samo zlikovačkoj manjini (ovdje Karabegović donekle umanjuje ulogu muslimana u genocidu nad Srbima i njihovu podršku NDH – prim. autora).“ – „Zapisnik sa Konferencije vojnih i političkih rukovodilaca Prvog krajiškog NOP odreda održane 22. januara 1942. godine “, Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu Jugoslovenskih naroda – Borbe u Bosni i Hercegovini 1942 god, IV, knj. 3, Beograd, 1952, 75.

[18] D . Ćurguz, M. Vignjević, Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski…, 194.

[19] Arhiv RS, 544, 17, 211. Ko:210/46. (2 ) Izjava Danice Stojanović. – Preuzeto iz knjige Vedrane Adamović, „Godine stradanja 1941/42. – NDH i njeni zločini nad srpskim narodom u Prijedoru i okolini 1941/42: Prilog proučavanju zločina genocida nad srpskim narodom u Potkozarju“, Prijedor, 2018, 144, fus nota 392.

[20] Branko J. Bokan, Skrivene namjere, Beograd-Banja Luka, 2001, 109-132.

[21] V. Adamović, “Ilindanski pokolj u Prijedoru 1941. godine “, Topola: časopis JU Spomen-područja Donja Gradina,  V, Donja Gradina 2019, 84-86.

[22] Arhiv RS, 544, 17, 211. Ko :210 /46 (62/7) – Preuzeto iz knjige V. Adamović „Godine stradanja 1941/42. – NDH i njeni zločini nad srpskim narodom u Prijedoru i okolini 1941/42: Prilog proučavanju zločina genocida nad srpskim narodom u Potkozarju“, Prijedor, 2018, 144, fus nota 392.

%d bloggers like this: