Zločin muslimanskih ustaša nad Srbima Vozuće 1942. godine

Nezavisna Država Hrvatska je tokom 1942. godine svoj genocidni plan nad Srbima sprovodila na svakom pedlju svoje teritorije koju je kontrolisala. Ustaške ideja o istrebljenju Srba bila se ugnijezdila u glave mnogih Hrvata i muslimana u NDH. Tako je bilo i na području Vozuće. Preživjeli svjedoci ispričali su nakon rata Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača  o strahotama koje su preživjeli.

U januaru 1942. godine u Vozuću je stiglo više stotina ustaša „Crne legije“ pod komandom Jure Francetića. Odmah je upućen poziv srpskim muškarcima od 15 godine pa na gore, da se jave ustašama koje su se utaborile u osnovnoj školi. Tu su trebali navodno dobiti „objave za slobodno kretanje“. Umjesto toga svi oni koji su se odazvali pozivu bili su uhapšeni i nakon tri dana opremljeni vozom za Sarajevo, a nakon Sarajeva za Doboj gdje im se gubi svaki trag. Od nekoliko stotina uhapšenih vozućkih Srba niko se nije se vratio kući. Prije ovog zločina, još tokom maja i juna 1941. godine , likvidirani su prvi ugledni Srbi u Vozući. U jednoj od tih grupa likvidirano je 22 čovjeka među kojima i sveštenik Jovan Zečević. Nakon ovih likvidacija mnogi srpski muškarci sa prostora Vozuće sklonili su se u šumu da bi izbjegli ustaške potjere i prisilno rimokatoličenje i islamizaciju:

„Kad smo videli šta se događa sa nama i kada smo čuli da se svuda kolju Srbi i kada nam je pretsednik opštine i komandant teritorija od Vozuće do Dolova, postavljen od ustaških vlasti, Mustafa Džerzić, rekao da za Srbe kod ove vlasti nema spasa ako ne pređemo na katoličku ili muslimansku vjeru, pobegli smo muškarci sposobni za oružje u šumu i počeli se naoružavati.“

Nakon ovog zločina Francetić naoružava veliki broj muslimana oko Vozuće koji su bili stali pod ustaški barjak. Naoružani muslimani su bili iz susjednih sela „Gara, Osječana, Ribnice, Banovića, Trestence i Seone“ i drugih sela i zaseoka. Od ustaša su dobili nalog da „pretresaju sva srpska sela i svakog Srbina, ženu ili djete, dovedu ili ubiju na licu mjesta“. Muslimanske ustaše oko Vozuće uspjele su uhvatiti oko 50 Srba i dovesti ih u vozućku školu. Sutradan su ti Srbi pobijeni, a krvavi pir muslimanskih ustaša i ustaša Jure Francetića je nastavljen i tokom narednih dana: „Muslimanska rulja nastavila je raciju na srpski živalj te su svakog čovjeka, ženu, djete ili starca na licu mjesta streljali, ili streljali ili klali ili žive palili u kućama.“ Na taj način, prema izjavama svjedoka, ubili su još oko 150 Srba. Ovo masovno učestvovanje muslimana u Genocidu nad Srbima u NDH slično je i zločinima muslimanskih ustaških hordi u drugim krajevima današnje BiH, kao što je npr. slučaj na prostoru Cazina.

Krvološtvom muslimanskih ustaških hordi oko Vozuće bila je iznenađena i hrvatska vlast, pa je morala reagovati domobranskim snagama. Domobranske snage koje su došle u Vozuću da zaštite oko 360 preostalih Srba brzo su shvatile da neće moći da ih zaštite „od podivljalih muslimana“. Odlučili su da se sa preostalim Srbima povuku u Zavidoviće. Za to vrijeme muslimani su opljalkali i popalili sroska domaćinstva. Kada su se nakon 8 dana Srbi uz pratnju domobrana vratili kućama našli su samo zgarišta. Prema pričanju svjedoka hrvatske vlasti su izdale naredbu da u buduće za svakog ubijenog Srbina bude likvidiran jedan musliman. Koliko je poznato svjedocima streljan je samo jedan musliman koji je „silovao neku srpskinju“.

Vođe tih muslimanskih ustaša bili su Zaim Kapetanović iz Ribnice i Mujćin Herić iz Osječana, a svjedocima poznati zločinci bili su: Mujaga Demerović iz Osječana, Mujaga Mulahalilović iz Gara, Bajro Mulahalilović iz Vukovine, Šaban Softić iz Gara, Brišo Huskić iz Gosovice, Šaban Durić iz Osječana, Mujo Salatović iz Gara, Šahbaz Softić iz Gara, Brajko Ašimović iz Pribitkovica, Ćamil Žunić iz Gosovice, Mustafa Skeić iz Vukovine, Vehiz Smailović iz Ribnice, Ibrahim Smajlović iz Ribnice, Husein Smajlović iz Ribnice, Mujica Selimović iz Gosovice, Meho Hadžić iz Miljevića, Ibrahim Cebić iz Crnjeva, Mustafa Softić iz Gara, Veiz Džinić iz Gosovice, Mujo Redžić iz Ribnice, Redžo Erle iz Osječana, Osman Bašić iz Ribnice, Mujaga Karavadić iz Ribnice , Ahmet Islamović iz Mrgana, Avdo Jamaković iz Donje Gosovice, Salih Zukić iz Banovića, Kadrija Softić iz Ribnice, Begica Kičić iz Ribnice, Hakija Husić iz Gara, Osman Đerzilić iz Gara, Ahmet Đerzić iz Gara, Đuvić Jusuf iz Gara, Đulaga Halilčević iz Gara, itd. Većina pobrojanih zločinaca bila je živa i kod kuće u vrijeme davanja iskaza svjedoka tj. 1946 . godine. Neki su bili i u Jugoslovenskoj armiji, ili su bili službenici pri Mjesnim narodnim odborima. Ovo je samo jedan mali broj muslimana koji su učestvovali u Genocidu nad Srbima u NDH na prostoru Vozuće. Svjedoci su saglasni da su „muslimani na poziv Francetića digli se kao jedan čovjek“ i nerado su morali stati sa likvidacijom vozućkih Srba.

Iako je najviše imenom poznatih zločinaca iz sela Gara, neki svjedoci muslimani iz Gara su tvrdili da je muslimanska milicija u Garama osnovana tek 1943. godine i da nije djelovala izvan sela. Jedan od tih svjedoka bio je i Hakija Husić koji je pred komisijom izjavio da Francetić „naših ljudi nije naoružao i slao u hajku na Srbe“. Ne samo da je Hakija lažno svjedočio nego su njega svjedoci prepoznali kao jednog od muslimanskih ustaša iz Gara. Mileva Njegomirović prepoznala je svoju kravu kod pomenutog Hakije, a Hakija je zaprijetio Milevi i njenom suprugu da će ih ubiti zato što su našli svoju kravu kod njega i uzeli je sebi „tako da i danas živim u strahu od njega“.

Izvor: Boris Radaković
borisradakovic.com

%d bloggers like this: