Niko nije naredio nesrbima da nose bijele trake

30 . maja 92. u 4 i 20 počeo je napad na Prijedor. Predhodno u noći sa 28. na 29. maj , tzv. Kurevska četa ubacila je par svojih ljudi da izvide situaciju u gradu i dogovore se sa ljudima iznutra oko plana i pripreme ljudi za akciju. Pri povratku grupe u bazu na Kurevu sazvan je zbor svih komadanata grupa na kojem je saopšten izvještaj o stanju u gradu. Konstantovano je da u gradu nema velikog broja pripadnika vojske, tj. da su oni već poslati na Posavsko ratište, a da je jedan dio stacioniran u Kozarcu, a u gradu samo na punktovima i manji dio u hotelu Prijedor.

U 15 časova odlučeno je da se izvrše zadnje pripreme za akciju uz naznaku da ih u gradu čeka veliki broj sunarodnika od kojih se nekolicina stacionira dan ranije u kući Sadike Menković, staroj kući Đakovića, Kafani kod Ekinovića, kući Anđelka i Stjepana Ćobića. Grupa od oko 150 ekstremista naoružana automatskim, poluautomatskim puškama, zoljama i bombama krenula je oko ponoći prema gradu. Presjekli su put Prijedor-Ljubija kod Dubočca prema Jugovcima. Grupa tu skreće prema Bišćanima i dalje kroz Sredice izbija na rijeku Sanu koju prelaze čamcima i gazeći vodu. Mešić i Ećimović se tu odvajaju i odlaze prema kožari u nadi da će sresti ljude sa kojima je dogovoreno da se priključe napadu i vraćaju se nakon nekih pola sata nazad i raspoređuju grupe za napad.

Prva grupa pod komandom Asima Muhića preko betonskog mosta na Bereku kreće prema parku Srednjoškolsko centra i Muzeja i ima zadatak da napadne Opštinu i SUP i na Z zgradu postavljaju snajperistu. Druga grupa koju predvodi Edin Cajić i Nedžad Babić imala je zadatak da zauzme podvožnjak i odsječe komunikaciju prema izlazu iz grada i onemogući eventualni proboj vojske iz kasarne. Halimova grupa je trebala da dođe iza leđa SUP-a, Opštine, Patrije i RZR-a. Glavna grupa pod vođstvom Slavka Ećimovića i Izeta Mešića imala je zadatak da zauzme Hotel Prijedor i uz pomoć grupe Kemala Alagića zauzme komunikaciju prema Tukovima, tj. most na Sani i krene prema Radio Prijedoru kako bi ga zauzeli i objavili da je grad u njihovim rukama i ujedno aktivirali i ostale sunarodnike da im se pridruže. Grupa oko 15-ak ljudi ostala je kod Ljetne bašte i mosta da obezbjedi eventualno povlačenje.

Posle prvobitnog šoka u kojem su se našli, pripadnici policije prihvataju borbu na užem dijelu grada, odolijevajući daljem napredovanju ekstremista. Žestoka borba potrajala je sve do 9 i 30 kada se iz pravca Urija i silosa probija tehnika i ljudstvo iz kasarne, razbijajući grupu na podvoznjaku koja se brzo povlači. Za ovu grupu poznato je to da su izrešetali vidno obolješeno sanitetsko vozilo, kada je teško ranjen Goran Dragojević. Dragojević se sa 32 prostrijelne rane uspio izvući prema zgradi policije. Grupa koja je bila u parku, Mješovitoj i Mašinskoj školi zajedno sa zarobljenim vojnicima, povlači se prema domu penzionera, odakle otvaraju vatru na pristigle jedinice na Jerezi. Kasnije dio njih se povlači prema mostu na Bereku, gdje trpe gubitke, jer je most bio pod snajperskom vatrom sa nebodera kod Džamije, koje su naše snage prethodno zauzele.

Vidjevši da ne mogu preko mosta, ekstremisti koriste zarobljenike kao živi štit i silaze ispod mosta i gaze preko skoro Bereka na drugu stranu. Grupa oko Mešića i Ećimovića ostaje u okruženju na obali Sane i Partizanskoj ulici i Slavko se sakriva sa još dva momka u kući Ejupović Saliha gdje i biva uhapšen, dok se Mešić i nekolicina njegovih zabarikadirala u kafiću „Obala“, gdje je brzo opkoljena i uništena.

Nažalost , od bačene bombe Izeta Mešica teško je ranjen major Zoran Karlica. Borbe u gradu su vođene preko četiri sata kada ostaci grupa napuštaju grad i povlače se prema bazi na Kurevu. Ova grupe će kasnije biti postepeno uništavane u čišćenjima terena. Manji dio se pokušao probiti do Budimlić Japre, ali su upali u zasjedu i grupa je uništena, a poginuo je i Nedžad Babić koji ih je predvodio. Početkom avugusta likvidirana je i grupa Aziza Ališkovica u rejonu Šurkovca. Nažalost , poginulo je i 15 pripadnika vojske i policije a oko 26 je ranjeno. Neka im je vječna slava i da buduće generacije sa ponosom obilježavaju 30. maj , kao sjećanje na ovaj događaj.

Izvor: Samopoštovanje

%d bloggers like this: