U selu Resanovcima, na padinama Kozare prema Prosari, živjela je Mileva Šinik i njena majka Marija, oni više nisu medju nama, kroz vrijeme polako nestaju preživjeli a nama mladjima je da prepričamo njihove priče, da nezaboravimo kako je to nekad bilo na Kozari. Mi smo smetali drugima zato što smo bili srbi, ni krivi ni dužni su nas napale ustaše i nacisti sa ciljem da nas unište. Opljačkali su naša sela, razbili porodice gde je dosta civila i djece pobijeno na kučnom pragu ili u logorima.

Ja se lično sjećam Milevu, kao djete kad je dolazila kod mog strica, sa zakrivljenim leđima je siromašno živjela i umrla je sama i selo joj je sahranilo. Iza nje je ostala njezina priča kako je Mileva i njena majka Maria preživjele logorašice iz logora Jablanca (kod Jasenovca).

Mileva (Mihajla) Šinik nam je ispričala ratnu tragediju svoje porodice:

U našoj kući do 1941. godine živjela su 22 člana porodice. Moj otac ženio se dva puta i imao je 14 djece. Od te sve djece samo sam ja u logoru preživjela rat. A od svih 22 čeljadi samo smo ja i majka Marija preživljele u logoru.

Za svakog člana porodice znam gdje je stradao. Đed Lazo i baba Stojka ubijeni su u logoru Jasenovcu. Otac Mihajlo izgorio u peći u logoru Jasenovcu. Moje sestre Vuka, Rosa, Savka, Stanojka, Lepa i najmlađa sestra novorođenče, sve su poubijane u logoru Jablanac.

Moja braća Mihajlo, Damjan, Trivo i Jovan ubijeni su u logoru Mlaka (Jasenovac). Moja brat Mile ubijen je u logoru u Njemačkoj, brat Ljubomir ispraćen je u logoru Mlake, a kad je izašao, umro je.

Brat Stanoje ubijen je u Bosanskoj Gradišci. Moj stariji brat Mile bio je oženjen i imao je ženu i troje djece. Njegova žena Vida i djeca Danica, Milivoje i Desa svi su ubijeni u logoru Jablanac.

Ovako su tragično nestale brojne srpske porodice iz kozarskih sela a do nas je da se ovi žločini nezaborave.