Iz arhivskog pisma italijanskog generala Musoliniju

U vojnim arhivima Italije čuva se potresno pismo italijanskog generala Alehandra Čitama (Alejandro Citamo), nastalo 1941. godine, kao neposredno svjedočanstvo o zločinima koje su ustaške jedinice Nezavisne Države Hrvatske počinile nad srpskim stanovništvom u Hercegovini, naročito u selu Prebilovci.

Pismo je upućeno lično Benitu Musoliniju i napisano je nakon obilaska terena u oblasti Stoca, Čapljine i Ljubinja, sjeverno od Dubrovnika.

„Dragi Duče,“

Moja potpuna odanost prema tebi daje mi za pravo da, u ovom slučaju, odstupim od strogih vojnih pravila. Osjećam moralnu obavezu da ti prenesem ono čemu sam lično svjedočio prije nekoliko sedmica.

Tokom obilaska područja Stoca, Čapljine i Ljubinja, naši oficiri i vojnici obavijestili su me da su ustaške formacije, pod Pavelićevom komandom, počinile teške zločine nad srpskim stanovništvom u selu Prebilovci.

Ulaskom u školsku zgradu zatekao sam prizor koji prevazilazi svaku ljudsku predstavlju o stradanju. U učionici su se nalazila tijela ubijene učiteljice i stotinu dvadesetoro djece. Nijedno dijete nije bilo starije od dvanaest godina. Odsječene dječije glave bile su položene na školske klupe. Zidovi i plafon učionice svjedočili su o nesagledivoj okrutnosti. U prostoru se širio težak, nepodnošljiv zadah smrti, koji je onemogućavao duži boravak.

Na podu sam zapazio rasparanu vreću soli, nakon čega mi je potvrđeno da su ustaše, na prerezane vratove djece, stavljale so kako bi produžile njihovu agoniju.

Prilikom napuštanja učionice začuli smo jedva čujan dječiji jecaj iz dubine prostorije, ispod gomile tijela. Izvukli smo dječaka koji je još uvijek bio živ, sa teškom ranom na vratu. Odmah sam ga svojim vozilom prevezao u našu vojnu bolnicu, gdje mu je pružena hitna medicinska pomoć i gdje je povratio svijest.

Kada je dječak došao k sebi, ispričao nam je šta se dogodilo. Ustaše su, prema njegovim riječima, najprije silovali srpsku učiteljicu Stanu Arnautović, a zatim su je zaklali pred djecom. Nakon toga su zlostavljali i silovali maloljetne djevojčice. Tokom cijelog zločina bio je primoran da svira i jedan ciganski orkestar, čime je nasilju dat dodatni prizvuk namjernog poniženja.

Sa dubokim osjećajem stida moram zabilježiti da je u ovom zločinu učestvovao i katolički sveštenik, što baca tešku sjenku na savjest Rimokatoličke crkve.

Dječak se, zahvaljujući stručnoj ljekarskoj brizi, oporavio i napustio bolnicu u želji da pronađe svoje roditelje. Međutim, naša patrola ga je narednog dana pronašla zaklanog na kućnom pragu, zajedno sa članovima njegove porodice.

Naknadno smo utvrdili da su, istog dana nakon masakra u školi, ustaše zarobile oko osam stotina mještana Prebilovaca. Većina je zaklana ili živa bačena u kraške jame. Preživjelo je tek nekoliko stotina ljudi. Oni su ostali bez svega – djece, supružnika, staraca, domova i imovine, bez ikakve nade u budućnost.

Zločini su se nastavili širom Hercegovine, Bosne, Like, Dalmacije i Crne Gore. U Popovom polju, prema našim saznanjima, u jame je bačeno oko četiri hiljade Srba. Tijela pobijenih ležala su po putevima, u kućama i oko njih.

Ako se Italija, dok još ima vremena, jasno i nedvosmisleno ne distancira od ustaškog režima, neizbrisiva mrlja pašće na savjest naše države i naše civilizacije. Ne smijemo dopustiti da se ovi zločini posmatraju kao nešto što smo prećutno odobravali ili podržavali – naročito kada su usmjereni protiv srpskog naroda.

Završna napomena

Zločini koje su počinile ustaše ne mogu se tumačiti kao slučajni ispadi rata, već kao svjesno sprovođenje jedne duboko bolesne i neljudske ideologije, zasnovane na mržnji, fanatizmu i potpunom odsustvu saosjećanja prema čovjeku. Takva svirepost, usmjerena naročito prema djeci, ženama i nemoćnima, svjedoči o psihološki i moralno poremećenom sistemu vrijednosti koji je ustaški pokret nosio u svojoj suštini.

Iako je taj režim vojno poražen, ideja ustaštva kao ideologije mržnje nije u potpunosti nestala. Njeni tragovi povremeno se i danas javljaju kroz veličanje nasilja, relativizaciju zločina i negiranje istorijskih činjenica. Zbog toga je obaveza savremenog društva da ovakva svjedočanstva čuva, objavljuje i proučava – ne radi osvete, već radi istine, pamćenja i sprečavanja da se slično zlo ikada više ponovi.