Postoje dani kada bi narod trebalo da zastane. Da utiša svakodnevicu, da se sjeti i da se pokloni. Jedan od tih dana je 22. april – dan sjećanja na jasenovačke mučenike i na proboj poslednjih logoraša iz najveće fabrike smrti na ovim prostorima.

Jasenovac nije samo ime jednog mjesta. Jasenovac je simbol stradanja, patnje i sistematskog uništenja srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i simbol jednog velikog ćutanja koje je uslijedilo nakon zločina.

U tom logoru ljudi nisu ubijani zbog onoga što su učinili, već zbog onoga što su bili – Srbi, pravoslavci, ljudi sa imenom i prezimenom. Ubijani su na načine koji prevazilaze pojam zla: noževima, maljevima, glađu, vatrom, u tišini svijeta koji je znao, ali je okretao glavu.

Proboj bez nade, ali sa dostojanstvom

Na današnji dan 1945. godine, kada je rat već bio praktično završen, kada su Beograd i mnogi gradovi slavili „oslobođenje“, u Jasenovcu je izvršen očajnički proboj. Više od 600 logoraša, bez oružja, izgladnjeli i svjesni da ih čeka sigurna smrt, krenuli su u juriš na stražare.

To nije bio vojni čin. To je bio čin ljudskog dostojanstva.

Proboj je preživjelo tek nešto više od stotinu ljudi. Iz drugog dijela logora, iz Kožare, probijali su se drugi – i preživjelo ih je jedva nekoliko. Ostatak je nestao u jami, rijeci, pepelu.

Jasenovac je, uprkos tom proboju, nastavio da „radi“ još danima. Ustaše su sistematski uništavale tragove zločina – spaljivale tijela, rušile objekte, uništavale dokumenta. Logor je prestao da postoji tek nekoliko dana pred zvanični kraj Drugog svjetskog rata.

Teška pitanja bez lakih odgovora

Jedno pitanje i danas ostaje bolno otvoreno: kako je moguće da Jasenovac nije oslobođen? Kako je moguće da su velike vojne formacije bile u relativnoj blizini, a da logor smrti nije napadnut? Zašto nisu prekinute pruge, putevi, dotok zla?

Dok su koncentracioni logori širom Evrope oslobađani, Jasenovac je ostavljen da sam sebe ugasi – u krvi svojih žrtava. I to nije pitanje ideologije, već pitanje istorijske odgovornosti.

Posebno je teško razumjeti sudbinu srpskog naroda sa Kozare, Potkozarja, Like, Krajine. Naroda koji je masovno stupao u antifašistički otpor, dok su mu porodice istovremeno odvođene u logore smrti. To je rana koja i danas boli i koja se ne smije zatvarati lažima ili zaboravom.

Sjećanje kao dug

Jasenovac je jedinstven po još nečemu: to je jedini veliki logor u Evropi koji je potpuno srušen, do temelja, kao da se željelo da nikada nije postojao. Ali zločin ne prestaje rušenjem zidova. On traje dok god se o njemu ćuti.

Danas, kada se brojke relativizuju, kada se žrtve umanjuju, a zločinci prećutno aboliraju, naša je obaveza da se sjećamo. Ne da bismo mrzili, već da se zlo ne bi ponovilo. Ne da bismo optuživali čitave narode, već da bismo imenovali istinu.

Potkozarje pamti. Kozara pamti. Srpski narod pamti.

Jasenovac nije prošlost – on je opomena.
A narod koji zaboravi svoje mučenike, rizikuje da ih ponovo izgubi.