Ćulum

UDBO MOJA, KOLIKO PUTA SAM TE PREVARIO
U Bukovici se Ćulum danas nadmudruje sa vukovima, lisicama i medvjedima, a nekada je lomio ženska srca, mada ga je žena uvijek pratila kao UDBA. Kako je ovaj legendarni šumar patentirao efikasan način borbe protiv šumskih zvijeri – predizbornom grajom i mitinzima

Milan Pilipović

Na stolicu podbočenom okrajcima daske poredano svakojako piće, kafa, meze… Septembarski dan blizi se kraju, a sunce priliježe uz strane. Na vjetru šuška kukuruzovina, a dole odzvanja šumski potok. Stari šumari, Nikola Ćulum i Miodrag Sredojević, probisvijeti i zavodnici, oživljavaju uspomene. Starih nestasluka su se gotovo i manuli. Zbog godina. Mada Nikola, zapravo, i ne zna kada je tačno rodjen:
– Prvo, bila je 1935. Poslije, pokojni otac Petar kaže: – Nije, već 33. ili 34. Kako? Lijepo, bio si već veliki kada je kralj poginuo u Marselju. Druge godine dodjem u zavičaj, u Prekaju kod Kljuca, stari veli da sam rodjen 1930. ili 1931. – Zar još stariji? – pitam, a on ce samouvjereno: – Kad sam išo u kraljevu vojsku, bio si već dječačić.
Onda mu kažem: – Ako budem češće dolazio, a ti poživiš, biće Ćulum Nikole Petar, a ne obrnuto. Ispašće da sam ja tebi otac. Srećom, stari je umro 1985., pa sam se zaustavio na 1931. Tako su mi zaveli i u Šumariji kada sam penzionisan, mada sam nekoliko puta zbog toga mijenjao lične karte.
Ovdje, u Bukovicu – kaže – ljude mogu dovesti samo dva motiva: Da sretnu vuka ili njega.
– Dodjem im ko neki aspirin. Gdje god se pojavim, kažu: – Evo ga Ćulum! Onda je to veselje do zore!
– Ćulum je kao melem, kad se neko razboli ili, rećemo, rastuži, ako ga žena vara ili ima drugi problem, onda mu ovdje propišemo Nikolin recept. Ćašicu razgovora, pa se sve muke zaborave – objašnjava Miodrag Sredojević iz Gornjih Podgradaca, takodje šumar i Nikolin ortak.
– Sve je to dobro, ali udari ga nešto u mozak pa obori s nogu. Dovezoše ga šumski radnici, pa meni zapade da ga prebacim do Gradiške. Kod Vrbaške dodje pameti, pa će u onom bunilu: – E, moj pobratime, sunce ti obrijano, kud tebe nadjoše da me voziš?! Petoro si ove godine vozio, pa se niko ziv ne vrati!
– Jeste, tako je bilo sunca mi žarkoga- potvrdjuje Nikola.
– Nego, deder, potegni jednu, pa šta bude. E, tako, živjeli i na ovom i na onom svijetu! Je l tako Roso? Ajde i ti, jabuko moja, samo da žnas koliko sam te puta prevario, više nego sto ima bukava u šumi.
Rosa je Nikolina supruga. Tu žive od 1962. godine. Djeca su u Banjaluci.
– Kaže on meni: – Idemo u svijet! Kad, ovdje najbliža kuca 13 kilometara. Ali, meni se to dopalo, pravi raj, mislim sad će mi biti vjeran, nigdje tudjih žena, ni na vidiku!
– U Previji bila komšinica ko zvijezda. Uh! Oći joj sve igraju, vidim koliko je sati, ali od Rose ne mogu mrdnuti, prati me ko UDBA!
– Jeste, istina je to. Vidi ga kako priznaje, a sto puta govorio da nije, djavo ga odnio?! – ne izdržljivsi, dobacuje Rosa.
– Istina, nego šta! Onda smislim plan: Pojavile se divlje svinje tamo kod Ključa, te ja za pomoć angažujem muža od one moje sreće, one vragoluse. Pa se dogovorimo da on stoji na glavnom putu, kud svinje idu, dam mu pušku, a ja cu da nadgledam i nagonim ih s brda. Usput mu podvučem da se odatle ne miče dok ga ne zovnem. Rosa zaspala, on stoji, a ja radim. Onda, pred zoru, onoj njegovoj bilo zao. Kaže: – Ajde smijeni ga, komarci ce mu doći glave!
– I doktori su dočuli za njegove lopovluke. Zna to i Miodrag – opet će Rosa.
– Da, sunce ti tvoje. Prvo, Rosa i Miodrag me ostaviše na ulazu u bolnicu. Tu ima neko uzvišenje, ali kola nisu zakočili, zbunili se kao da oni umiru. Skočih u tom bunilu, kola već hvataju zalet i povikah: – Roso, poleti, zapaoci, pogiboh pred bolnicom! Znaš, ona ne zna šta je kočnica već samo za paocenje zaprege. Utom, evo doktora Mirka Todorovića. Kaže: – Je l’ to Culum, tako vam Boga? Eh, ostavite vi njega, on će dugo i teško umirati, nema mu spasa!
Koliko je samo janjaca i prasadi poklo pa poždero, koliko je tudjih žena zaveo pa im muževe ojadio! Ništa ne pita, samo priča, onda uze gumeni čekić pa me raspali po koljenima. Ja se javih: – Doktore, sigurno vam nisu rekli, ali mene ne bole koljena već glava!
– Ponesi de još prepečenice – podsjeća Miodrag Rosu na rakiju, a druga na dogodovštine:
– Sjedimo nas dvojica u kafani Zelen orah u Gradišci, kad pričaju ljudi kako su neki naučnici čovjeku presadili krmeće srce. I da je to moguće, radi isto ko ljudsko, valjda su najsličnija. Svi konjakom glasne žice podmazali pa udarili u raspravu. A moj pobratim se uspravi, ovako plečat, pa će: – Zamislite, presade meni to srce, lijepo se spremim, obučem novo odijelo, pa krenem na zbor u Grbavce. Onda naidjem kraj neke lokve pa me krmeće srce povuče da se tu obrljam, da legnem u blato. Kako bi to izgledalo?! Na to ti sva birtija prokljuca!
– A, ima on neku tajnu vezu sa svinjama, i to onim divljim, što nam pojedoše sav kukuruz, opiriše njivicu ko jazavac onog Koćića. Vepar gleda Nikolu u oči, ništa se ne boji, ali je on i tome našao lijeka – objašnjava Rosa u želji da ne zaostaje za drustvom. Posebno u ispijanju ljutih čašica.
– Mislio pa smislio! Slušam ove naše političare kako se svadjaju, pa skontam da bi to bilo efikasno u borbi protiv divljih svinja. Odnesem radio u sred njive, namjestim stanicu, pojačam pa – ozezi. Njiva i šuma zvone, a svinjama ni traga. Primijetio sam da se najviše poplase kad počnu oni mitinzi pred izbore!

POLITIKOM PROTIV DIVLJIH SVINJA
Divlje svinje opiriše kukuruz, ko Jazavac onog Koćića. Ja mislio, pa smislio: Slušam ove naše politicare kako se svadjaju, pa odnesem radio u sred njive, namjestim stanicu, pa – ozezi! Njiva i suma zvone, a svinjama ni traga. Primijetio sam da se najviše poplaše kad počnu oni mitinzi pred izbore.

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close