Posebnost stradanja djece u NDH i nacističkoj Njemačkoj, u odnosu na druge ratne zločine, sastoji se u tome što su državni organi tih zemalja unaprijed proglasili neprijateljima svoje građane druge nacije i druge rase. U NDH to se odnosilo na Srbe, Židove i Rome, koji su bespoštedno uništavani. Najviši ustaški dužnosnici javno su govorili da će trećinu Srba iseliti, trećinu ubiti i trećinu prevesti na katoličanstvo i tako zauvijek riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. U provođenju te zločinačke ideje ustaše nisu poštedjele ni djecu.
O stradanju djece u ustaškim logorima danas se malo govori i još manje piše jer su te činjenice krajnje porazne za neoustaše i njihove istomišljenike.
Dječji konclogori, osnovani u Sisku i Jastrebarskom, bili su posebnost ustaškog režima u tzv. NDH. Imali su zadatak da prihvate djecu iz ustaničkih područja, koju su oružane snage Pavelićeve vlade hvatale po ustaničkim selima i šumskim zbjegovima i dovodile u te logore. Roditelje i stariju braću i sestre ubijali su prilikom oružanih nasrtaja na pojedina ustanička područja ili su ih odvodili kao zarobljenike u logore okupiranih europskih zemalja ili u domaće logore. Svu pohvatanu djecu, ako nisu ubijali na licu mjesta, dovodili su, dakle, u specijalne logore za djecu.
Djeca se u tim logorima nisu, dakako, mogla iskorištavati na način kao odrasli logoraši. Tu djecu nisu dovodili u logore da bi ih spasili od sigurne smrti koja ih je neminovno čekala u beživotnim spaljenim selima. Nije imalo ni smisla zbrinjavati srpsku djecu u logorima, kad su ustaške vlasti ionako, prema svom programu, imale namjeru da sve Srbe na području NDH fizički unište ili u najmanju ruku, da ih rasele bilo kamo iz NDH. Došli su na paklenu ideju da bi se preodgajanjem nejake djece mogla stvoriti pouzdana mladež, nešto po uzoru na janjičare ili modernije na hitlerjugend. Karakteristika tih dječjih logora, kako se vidi, sastojala se između ostalog i u tome što su u njima bila zatočena isključivo srpska djeca.
Dječji logori u Jastrebarskom i Donjoj Reci, selu u neposrednoj blizini Jastrebarskog, uz logor Sisak, bili su najveći dječji logori u NDH. Logor Jastrebarsko počeo je s radom 12. srpnja 1942. godine. Djelovao je do studenog 1942. godine. Na čelu uprave logora nalazila se časna sestra Barta Pulherija iz kongregacije sv. Vinka Paulskog. Ova rođaka ustaškog ideologa i ratnog zločinca Mile Budaka, još je prije oslobođenja, zajedno s ustašama, pobjegla u Austriju, gdje je i umrla 1981. godine.
Početkom srpnja 1942. godine iz Zagreba je u logor Stara Gradiška bilo upućeno 16 sestara Crvenog križa da preuzmu nekoliko stotina djece i da ih preko Zagreba dovedu u novoosnovani dječji logor u Jastrebarskom. Putovanje do Zagreba je trajalo preko 24 sata pa je od 650 djece 17 umrlo. U Zagrebu, prilikom raskuživanja, umrlo je još 30 djece. Najteže bolesna, kojih je bilo 37, smještena su u bolnice, ali su i ona ubrzo umrla. Ostali dio djece prevezen je u Jastrebarsko. Od prvog transporta iz logora Stara Gradiška ukupno su umrla čak 84 djeteta.
Logor je osnovan u Jastrebarskom jer je bio u neposrednoj blizini Zagreba, pa su smatrali da neće biti izložen napadima NOV, a ako ga i bude, da će ga moći lakše braniti. Osim toga, u dvorcu Erdödy, u kome su smještena djeca, i prije II. svjetskog rata nalazio se dječji dom. Korištene su i prostorije samostana i barake i konjušnice talijanske vojske. O osnivanju dječjeg logora, ustaški tisak je pisao da će u Jastrebarskom biti sabiralište u kome će se voditi posebna briga za djecu spašenu iz “partizanskog ropstva”. Mještani Jastrebarskog i okolnih sela uskoro su neposredno spoznali s kolikom brutalnošću su ustaše i časne sestre postupali prema zatočenoj djeci, te su toj djeci pomagali koliko su mogli.
Radilo se isključivo o djeci Srba u starosti od 6 do do l4 godina. Prethodno su se nalazili u logorima Stara Gradiška, Jasenovac, Jablanac, Cerovljani, Mlaka, Gornja Reka, a dovođeni su i iz Slavonije.
Već 13. i 14. srpnja 1942. godine uslijedio je drugi transport. Tom prilikom je iz Stare Gradiške doveženo 770 djece. Uslijedio je transport iz Jablanca 31. srpnja 1942. kada je doveženo 850 djece te 5. kolovoza iste godine iz Mlake 800 djece. I Mlaka i Jablanac pripadali su sustavu Jasenovačkih logora. Posljednji transport djece stigao je iz Donje Reke 14. kolovoza 1942. godine sa 150 dječaka. Treba reći da su djeca u oba logora stizala izmučena i gotovo gola.
Za njih ništa nije bilo unaprijed pripremljeno, ni smještaj, ni hrana. Barake nisu bile očišćene, jer je ostao konjski izmet, a u njima nije bilo ni struje ni vode. Za ishranu su imali nešto kukuruznog brašna, pa su članice Crvenog križa uz pomoć okolnog stanovništva potajno počele uređivati barake i prikupljati hranu. Tim aktivnostima se upraviteljica – časna sestra Pulherija – oštro protivila, ali ih nije uspijevala spriječiti. Djeca su već i prije dolaska u Jastrebarsko bila krajnje iscrpljena i bolesna. Sliku zdravstvenog stanja djece najbolje ilustrira broj bolesnih.
Utvrđeno je da je 400 bolovalo od dizenterije najgore vrste, da ih je 300 imalo ospice (sa i bez upale pluća), 200 oboljelo od tifusa, 200 slučajeva difterije, 100 zaušnjaka, veoma mnogo oboljelih od skorbuta i mnogo s gnojnim infekcijama. Prema prikupljenim podacima, u srpnju 1942. godine umrlo je 153 djece, u kolovozu iste godine 216, u rujnu 67 i u listopadu 8 djece, a u bolnici u Zagrebu 5 ili ukupno 448 djece. Djeca su – po desetero – stavljana u drvene sanduke u kojima se prevozio šećer i zakopavana uz ogradu logora.
Izvor: Jadovo.com
POTKOZARJE 