Nasa sela su zaboravljena od svijeta a ni vlast se vise nebrine, pokupe svoje glasove da i dalje mogu harati a naordu nista.
GRADIŠKA – Dotrajali seoski putevi, neredovna i nekvalitetna isporuka struje, koju čak i nemaju sva domaćinstva, te suve slavine, samo su neki od problema s kojima se susreću mještani desetak sela u istočnom Potkozarju, kod Gradiške.
Stanovnici tih ruralnih naselja kažu da bi idealno mogli da žive od sopstvenog rada, baziranog na poljoprivredi, samo kada bi im nadležni obezbijedili elementarne uslove za život dostojan 21. vijeka.
Problemi se, od sela do sela, razlikuju, pa tako u nekim nemaju vode, a u drugim nestaje struje ili je napon nedovoljno jak.
Obje te nedaće zadesile su zaselak Šmitrani, selo Kozara, a pored svega toga, još nemaju ni asfaltiran put, već se voze po makadamskom, kojeg „sapere“ svaka jača kiša.
U ovom selu, kao i u susjednim, malo ko radi, a mještani su se okrenuli agraru, koji im donosi novac, ali i brojne nevolje, jer nemaju vodu za pojiti stoku. Mašine za veš rade im isključivo noću, kada vode ima koloko-toliko, a i struja je „jača“.
„Ma, šta da vam kažem, kad ni TV ponekad gledati ne možemo. Upalimo, a on se sam isključi. Loša struja. Štaviše, devet domaćinstava kod nas nema nikako struju. Poljoprivredom se bavimo, a vode nemamo, kao ni puta. Najžalije mi je ove dječice. Opština Gradiška za nas ne mari, ne pomaže nam nimalo. Najugroženiji smo u cijelom kraju“, žali nam se Mirko Šmitran iz Kozare, zaselak Šmitrani.
Ovo je Zlatibor Republike Srpske, a mi vode nemamo. Veš-mašina ne može da radi, loša struja, priča Šmitran
Njegov „sapatnik“ Živko Šmitran na to dodaje da bi se u ovom selu sasvim lijepo moglo živjeti, ali da se muče svaki dan.
„Ma, ovo je Zlatibor Republike Srpske, a mi vode nemamo. Veš-mašina ne može da radi, loša struja. Neka nam dođu predsjednik Milorad Dodik i premijer Aleksandar Džombić i vide kako je ovo lijepo selo, a mi se mučimo“, poručuje Živko Šmitran.
U zaseoku Šmitrani mnogo je mališana, ali sve su (ne)prilike da će oni bježati prema gradovima. U školu će na jesen i roditelji im strahuju da po njih autobus neće dolaziti zbog lošeg puta. Nedostatak moderne saobraćajnice barijera je koja koči i razvoj seoskog turizma.
„Ima još mališana u selu, dosta. Nemamo ni mjesnu zajednicu pa ja moram po rodni list po ovom makadamu ići ‘u po’ Gradiške. Šaku šljunka za put dobio nisam. Eto ti! Niko nas ne pita kako nam je“, ogorčen je Stojan Šmitran, takođe iz ovog sela.
Mještani ovog zaseoka ističu da imaju idealne uslove za razvoj seoskog turizma. Vazduh je čist, hrana zdrava, a Nacionalni park „Kozara“ blizu.
„Imamo staru školu, koju želimo da preuredimo u planinarski dom, za turiste. Ali, kako da privučemo posjetioce kada nam niko ne pomaže i kada živimo bez puta, sa strujom koja je jako slaba i bez vode. Da bismo pojili stoku, idemo na po četiri kilometra udaljena mjesta, da dovezemo dragocjenu tečnost“, kazuju nam mještani dok nas ispraćaju.
Sličnu sliku zatičemo i u obližnjem selu Gornja Jurkovica, takođe u opštini Gradiška. Učitelj Dragoljub Laloš priča nam da je u školi, od prvog do petog razreda, tek sedam učenika, a nekada ih je bilo čak deset puta više.
Mještani ističu da imaju idealne uslove za razvoj seoskog turizma
„Eto, to vam sve govori! Otkud da se djeca rađaju kad su uslovi za život loši. Malo-malo pa ovdje nestane struje. Nema ni vode, na ovoj žegi. Voze ljudi cisternama vodu do svojih kuća“, priča učitelj, a zatim jedan od mještana dodaje da je put do zaseoka Majstorovići takav da se njime „jedva pješice može kretati“.
U Gornjoj Jurkovici nalazi se sjedište Udruženja „Potkozarje – Asocijacija za ruralni razvoj“, čiji je cilj pomoć mještanima istočnog Potkozarja.
„Cilj nam je poboljšanje položaja stanovnika u našim selima, kojih je deset, a prije svega to se odnosi na unapređenje poljoprivredne proizvodnje. Želimo da doprinesemo poboljšanju standarda stanovništva“, priča Branislav Ristić, predstavnik ovog udruženja, te dodaje da gotovo svako ruralno naselje koje se nalazi na ovom području ima određenih problema, uglavnom infrastrukturnih.
POTKOZARJE 