30 jula 1941. godine , pukle su prve ustaničke puške i na području Prijedora. Naime, Srbi iz Velikog Palančišta organizovali su se i napali na zgradu opštine gdje su se nalazili srpski taocu. Oslobodili su sve one taoce koji su htjeli da idu s njima, ali ih je određen broj ostao misleći da pošto nisu ništa krivi, neće im se ništa loše ni desiti. Oni su odmah likvidirano od strane hrvatskih snaga koje su ih tu pohvatali nakon ustaničkog napada. Komunisti sa područja Prijedora su takođe planirali da tih dana krenu u akciju napadom na Ljubiju, ali su ih ustanici iz Palančišta svojom akcijom preduhitrili i oni su odustali od napada na Ljubiju. U Ljubiji je već bilo počelo hapšenje i ubijanje srpskog stanovništva. Tako je bilo i na području Kozarca, a u samom Prijedoru ustaše i naoružano civilno stanovništvo pripremali su se za likvidaciju Srba u gradu. Srpski ustanak na području Prijedora se poklopio sa Ilindanskim pokoljima, ali zbog slabog naoružanja i organizacije ustanika, ustanici nisu uspjeli spriječiti livkidaciju zarobljenih Srba i onih koje su ustaše i naoružani civili hvatali po Prijedoru i na ulicama i u dvorištima ubijali.

U Prijedoru je Drenka Ostojić Levi tih dana gledala kako prevoze ubijene Srbe: „Ja sam šest kola leševa vidjela u svojoj nepunoj trinaestoj godini. Ruke, noge, curi krv. Prepoznala sam kočijaša… Tad sam valjda shvatila da nema života.“

Po sjećanju svjedoka, neki od zločinaca su bili: Safet Dekić, Ivica Topišek, Nazif Hergić, Enver Kovačević, Hamdija Šećerbegović iz Ključa, Zajim Šećerbegović, Smajo Džafić iz Sanice, Vlado Matanović, Miro Slišković, Osman Avdagić, Šefik Avdagić, Franjo Perković, Ante Dejanović, i drugi.

Izvor: Самопоштовање