Kako da opišem susret? Dragica je iz Zagreba u moj stan u novobeogradskom bloku 70 došla kao Vjeruša. Mati Boja je 44 godine vjerovala da je njeno nestalo dijete živo i imala je najveću tremu. S vrata, kada se ona pojavila, svi smo plakali.

Onda je otac Nikola stisnuo zube, ustao sa stolice, digao čašu rakije i rekao: “Ona je naše dijete! Primamo je nazad u porodicu.” Sestra iz Zagreba je odmah shvatila da je zaista Panić, jer je ličila kao jaje sestrama Zorki i Dobrili – ovako ukratko izgleda najveća porodična pobjeda u životnim borbama generala Miodraga Panića, legendarnog komandanta Gardijske brigade.

Sjeća se general te 1986, i susreta sa sestrom gledajući knjigu istoričara Antuna Miletića “Koncentarcioni logor Jasenovac”. Na njenim stranama je popis više od 50 Panića iz sela Gornji Podgradci sa oboda Kozare koji nisu preživjeli NDH. Njegova porodica imala je sreću u nesreći.

– Mati je sve do 198,. pri svakom okupljanju pričala priču kako nas ustaše umalo nisu zatrle u Drugom svetskom ratu – priča general. – Ljeta ’42. cjelom selu Donji Podgradci ustaše su naredile da krenu ka Gradini, da se sklone od ofanzive na partizane. Srbi su bili naivni. Nekoliko ustaša sprovodilo je hiljade ljudi, a tamo ih je čekao Jasenovac, odnosno put u smrt.

Kroz Staru Gradišku kolone kozaračkih seljaka su čekali špaliri mržnje. Iz muslimanskih kuća u glavnoj ulici polivali su ih vrelom vodom. Otac Panića, Nikola, je odvojen kao drvni stručnjak i upućen kasnije za Aušvic, a ostali su upućeni do Mlake, nizvodno od logora, jer u Jasenovcu više nije bilo mjesta. Majci su u Mlaki oteli dijecu – Bogdana, Vladu, Zorku i Dragicu.

Prema priči generala Panića, sestra Zorka koja je tada imala osam godina, nije mogla da sačuva osamnaestomjesečnu sestricu Dragicu. Uzele su je časne sestre u Mlaki. Majka Boja, koja je otjerana da radi na poljima Slavonije, vratila se krajem 1942. sa ropskog rada i našla je Bogdana i Zorku i desetogodišnjeg Vladu na samrti.

– U Sisku je ležao u bolnici katoličkih redovnica više mrtav nego živ. Te redovnice su joj dijete dale bez reči, valjda da ga ne sahranjuju same. Neka žena je podučila majku da izgladnjelo čedo hrani samo mrvicama hleba i to danima, da joj ne umre “od hrane”. Vlada je preživjeo – svedoči general.

Potraga za Dragicom, nestalom u NDH, nikad nije stala. Miodrag pripoveda da se otac vratio iz Aušvica pješke, pobjegavši dva dana pred oslobađanje logora. Majka je poslije rata rodila još Milenka, njega, Miodraga, i Dobrilu. Trag o izgubljenom ženskom čeljadu nađen je 1985. u trećoj knjizi Dragoja Lukića o pokrštenoj djeci Kozare.

– Stric, partizan Rajko je našao i kolegu Dragoja Lukića i još jednog ratnog druga u Zagrebu. Ustanovili su da se dosije moje nestale sestre vodi u zaostaloj dokumentaciji redovnica kao “Slučaj Perla”. Pisalo je da je udomljena u porodici Stipetić, u Preradovićevoj 12 u Zagrebu – priča dalje general.

Na kraju, kao i na početku razgovora, Miodrag pokazuje spisak ubijenih Panića, pokojnih stričeva, njihovih žena, dece. Kaže uz uzdah da su njegovi imali sreće.

– Ti Hrvati, Marija i Stjepan, bili su dobri roditelji Dragici – dodaje.

Sjeća se dalje prvog susreta kada je Dragica došla kod njega u dom sa svojom porodicom, suprugom i djecom Hrvojem i Marijanom. Sestra Dragica, preminula je prije četiri godine u Zagrebu. Do njene smrti su bili bliski, mada se tokom rata 1991. i neku godine kasnije nisu čuli.

– Ja sam komandovao na Vukovaru a ona je bila u Zagrebu. Nije bilo zgodno da se dozivamo u tim ratnim vremenima, da joj napravim problem – završava Miodrag Panić.

MRKOM OCU VRATILA OSMEH
OTAC je bio ćutljiv i mrk čovjek, sve do te 1986. kada je sestra nađena. Tada sam ga video da se smije. Kada je Dragica opet “osvanula” i njemu je svanulo. O Aušvicu nije pričao, sem da su njegovu grupu kada su pobjegli iz žica jurili Njemci sa psima a da su oni prosto natrčali na Ruse pokazvši im put ka logoru. Kada sam kretao na Vukovar sa brigadom, otac je znao zašto moram da idem – kaže Miodrag Panić.

“DOSIJE PERLA” I NA FILMU
KAKO svedoči general, sestra Vjeruša ili Dragica, najljepše je pričala o roditeljima Stipetićima u Zagrebu. U njenim dokumentima pisalo je da je rođena 10. aprila 1941. – na dan rađanja NDH, kao i svoj drugoj dijeci oduzetoj od srpskih majki. Svedočila je porodici da je samo jedanput čula da je usvojena i to od dječaka, njenog vršnjaka dok su se igrali kao mali u dvorištu zgrade u Zagrebu. Taj mališan joj je otkrio i da je on usvojeno dijete i da ih ima takvih mnogo… “Dosije Perla” nađen je zahvaljujući Dragoju Lukiću i snimljen je i dokumantarni film o sudbini Dragice, pod istim naslovom.

Izvor: Novosti