Na današnji dan, 5. juna 1942. godine, u ranim jutarnjim časovima (oko 5 sati), započela je velika njemačko-hrvatska ofanziva na Kozaru, Prosaru i slobodne dijelove doline Sane.

Pet dana prije napada, glavnokomandujući operacije, Fridrih Štal, objavio je proglas kojim preuzima potpunu vojnu i izvršnu vlast nad područjem ofanzive. U opštu akciju uključeno je oko 30.000 vojnika, od čega približno 19.000 ustaša i domobrana NDH, te oko 11.000 njemačkih vojnika.

Nasuprot njima nalazilo se svega oko 3.500 partizana, koji su branili planinu i narod — čak 80.000 civila, uglavnom srpskog stanovništva, koji su utočište potražili u Kozari bježeći od ranijih zločina.

Neravnopravna borba

Već u prvim naletima pali su Kozarac, Prijedor i Ljubija, nakon čega su neprijateljske snage krenule ka samoj planini.

Zbog velikog broja civila, partizani nisu mogli primijeniti gerilski način borbe, već su bili primorani na frontalni otpor — za koji nisu imali ni dovoljno ljudi niti adekvatnu obuku. Uprkos svemu, borci i niži komandanti pokazali su izuzetno herojstvo, braneći svoje porodice i narod.

Njemački ratni dopisnik Kurt Neher opisao je borbe riječima:

„Hitaju za cijevi naših mitraljeza prije nego što su oni mogli da opale i jedan metak. Ukročene ruke na užarenoj mitraljeskoj cijevi bilo je posljednje što je preostalo od fantastične volje za uništenjem. Partizani su udarili poput oluje na naše zaklone i rovove. To je bila borba bez milosti i sažaljenja.“

Opkoljavanje i pokušaji proboja

Partizani su pokušali proboj iz obruča u dva navrata:

noći između 3. i 4. jula

i 4. i 5. jula, u rejonu sela Gornji Jelovac, preko Patrije

Prvi pokušaj bio je djelimično uspješan, dok je drugi završio teškim gubicima.

Nakon toga, naređeno je zakopavanje oružja i razbijanje jedinica u manje grupe. Dio boraca je odbio da se odrekne oružja i pokušao je novi proboj. Oko 200 boraca, pod vođstvom Milana Vrhovca i Relje Lukića, krenulo je u još jedan očajnički pokušaj, ali su bili primorani na povlačenje i razdvajanje u manje grupe.

Narod i ranjenici u velikoj mjeri ostavljeni su na milost i nemilost neprijatelju.

Strašne posljedice

Tokom ofanzive:

ubijeno je oko 500 ranjenih partizana

zarobljeno oko 70.000 civila

Ukupno je na području Kozare tokom Drugog svjetskog rata stradalo više od 43.000 civila, od čega preko 90% Srba. Posebno je tragičan podatak da je ubijeno više od 13.000 djece mlađe od 15 godina.

Istina jača od propagande

Iako je propaganda NDH tvrdila da je Kozara slomljena i partizani uništeni, stvarnost je bila drugačija.

Preživjeli borci i narod okupili su se 19. i 20. avgusta na Paležu, gdje je održana smotra preživjelih. Tog dana obilježavano je i pravoslavno Preobraženje.

Na tom mjestu Skender Kulenović prvi put je izgovorio stihove „Stojanka majka Knežopoljka“, ostavivši snažan zapis o stradanju i bolu:

„Nekakav nevidljiv zvonik lebdi gore u vazduhu i nekakva gluha zvona zvone, a ovdje drevna svetkovina…“

Sjećanje koje traje

Kozara nije pala — ona je postala simbol otpora, stradanja i borbe za opstanak.

Ova ofanziva ostala je upamćena kao jedna od najvećih tragedija naroda Potkozarja, ali i kao svjedočanstvo nevjerovatne hrabrosti običnih ljudi.