U Podgradcima se ovih dana tiše govori nego inače.
Otišao je čovjek kojeg su svi znali – i još važnije – kojem su svi vjerovali.

Vojin Crnčević Lole (1953–2026) više nije među nama.

Rođen i upokojen u mjesecu Vidovdana – u vremenu koje, kako narod kaže, razotkriva i skriveno i zaboravljeno. Na Vidovdan čovjek progleda: vidi i dobro i zlo, i junake i izdaju, i zavjet i pad. Možda se baš tada jasnije vidi i ono što se golim okom ne vidi – nevidljiva, devetnaesta rana Lolina.

Jer Lole je bio čovjek koji je nosio rane – ne samo one vidljive.

Dječak iz siromaštva

Rođen u teškim, poslijeratnim godinama, odrastao je u bijedi koja je njegovu porodicu natjerala da iz sela Kladari pređe u radničke Podgradce. Imao je tek dvije godine.

U tim godinama djeca nisu imala mnogo – ali su imala strogo vaspitanje, rad i osjećaj za poštenje. Tu je Lole i dobio nadimak koji ga je pratio cijeli život.

Ipak, njegovo pravo ime – Vojin – kao da je bolje opisivalo ko je bio:
čvrst, nepokolebljiv, odan i sa izraženim osjećajem za pravdu.

Vozač kojem se vjerovalo

Po zanimanju vozač, po duši – čovjek na kojeg se moglo osloniti.

Vozio je u vrijeme kada su autobusi povezivali ljude, a ne samo mjesta. Kada su se ljudi pozdravljali, razgovarali i jedni na druge računali.

Lole nije bio samo vozač – bio je domaćin na putu.
Siguran za volanom, brz kad treba, ali uvijek pouzdan.

Zbog prirode posla poznavao je mnogo ljudi – i većina ga je pamtila po dobrim stvarima:
po iskrenosti, humoru i onom posebnom šarmu koji ne može da se nauči.

Čovjek koji je “držao do svoga”

U vremenu kada to nije uvijek bilo lako, Lole je znao ko je i šta je.

Nije bio nametljiv niti bučan u tome, ali nikada nije odustajao od svojih uvjerenja – ni od vjere, ni od naroda kojem pripada.

Devedesetih, kada su se mnogi opredjeljivali, među prvima je stao tamo gdje je smatrao da treba. Bio je vjeran svojoj ideji, ali nikada iz ličnog interesa.

Dan kada se sve promijenilo

Ljeto 1993. godine.
Sarajevsko ratište.

U kamionu kojim je upravljao, zajedno sa njim bio je i komandir čete, poručnik Mirko Marinković.

Na prvi pogled – ništa neobično.
Na drugi – zasjeda.

Šest uniformisanih ljudi, sa istim oznakama kao njihova vojska. Zamka je bila toliko vješto postavljena da su tek u posljednjem trenutku shvatili šta se dešava.

Bilo je kasno.

Pucnji su odjeknuli.
Lole je ranjen – više puta, teško, uključujući i slomljenu ruku.

Dok su ga izvlačili iz vozila, već na ivici snage, uspio je da učini ono što razlikuje običnog čovjeka od junaka – da ne odustane.

Lijevom rukom aktivirao je bombu i bacio je na napadače.

Dva su na mjestu ostala mrtva.
Treći je ranjen pobjegao.

Ali to nije bio kraj.

Teško ranjen, krvareći, u bunilu – primijetio je vozilo u blizini. Lada Niva. Ključevi unutra.

Do nje je dotrčao, upalio je i krenuo nazad prema svojim položajima.
Veliki dio puta vozio je u rikverc – jednom rukom.

Kad su ga njegovi ugledali u neprijateljskom vozilu, otvorili su vatru.
U tom trenutku shvatio je da može preživjeti sve – a poginuti od svojih.

Uspio je da se zaustavi na vrijeme.

To je bio njegov put između života i smrti.

Osamnaest rana – i još jedna

Za taj podvig dobio je Medalju majora Milana Tepića.
Na to je bio posebno ponosan – ali nije se time razmetao.

Nosio je 18 rana.
Vidljivih.

Ali jednu, devetnaestu – onu koju nose ljudi koji su preživjeli rat – nije pokazivao.

Poslije rata – borba bez oružja

Dok su mnogi pokušavali da zaborave rat, Lole nije mogao.

Nije zaboravio ljude sa kojima je bio, niti ono što su prošli.

Godinama je pomagao demobilisanim borcima, borio se za njihova prava i ostao aktivan tamo gdje su drugi odustajali.

Bio je predsjednik mjesne boračke organizacije u Gornjim Podgradcima, učestvovao u radu i ostao vjeran do kraja.

Tišina na kraju

Na njegovoj sahrani nije bilo mnogo riječi.

A možda ih je trebalo biti.

Jer da nije bilo onog što je sveštenik rekao, mnogi možda ne bi ni znali šta sve stoji iza jednog imena koje su svakodnevno izgovarali.

Ono što ostaje

Lole nije bio čovjek koji je pričao o sebi.

Ali njegova djela govore.

U vremenu kada se mnogo govori, a malo čini – ostaje sjećanje na čovjeka koji je radio tiho, pomagao svima i kada je trebalo – dao sve od sebe.

I više od toga.

Možda se zato kaže da Vidovdan otkriva ono što je skriveno.

A sada se jasnije vidi –
da je Lole nosio više od rana.

Nosio je dostojanstvo jednog vremena.

Izvor: Preuzeto i prilagođeno prema tekstu Radоја Racanovića