Dana 12. jula 1942. godine u Jastrebarskom, na teritoriji tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, osnovan je logor za srpsku djecu, jedno od najpotresnijih mjesta stradanja djece tokom Drugog svjetskog rata.

U logor su dovođena djeca uglavnom sa Kozare i Potkozarja, odvojena od svojih roditelja nakon velikih ofanziva i masovnih deportacija srpskog stanovništva. Mnogi mališani stigli su iscrpljeni od gladi, bolesti i dugih transporta, bez ikakve nade da će ponovo vidjeti svoje najmilije.

Prema svjedočenjima preživjelih, upravnica logora bila je Pulherija Barta, dok su za brigu o djeci bile zadužene i rimokatoličke časne sestre. Brojna svjedočenja govore o teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju kojem su djeca bila izložena. Glad, bolesti, nehumani uslovi i kažnjavanja bili su dio njihove svakodnevnice.

Djeca su bila primoravana da pohađaju katoličku vjeronauku i uče molitve, a svako odstupanje ili neposlušnost često su kažnjavani. Preživjeli logoraši ostavili su potresna svjedočenja o poniženjima, batinama i drugim oblicima mučenja kojima su bili izloženi.

Veliki broj djece nije dočekao slobodu. Umirala su od gladi, iscrpljenosti i bolesti, a mnoga su sahranjena bez obilježja i dostojanstva koje zaslužuje svako ljudsko biće.

Sudbina Pulherije Barte nakon rata ostala je obavijena velom tajne. Prema pojedinim navodima, uz pomoć Rimokatoličke crkve napustila je Jugoslaviju i otišla u Austriju, dok drugi izvori tvrde da se kasnije vratila i ostatak života provela u Hercegovini.

Logor u Jastrebarskom ostaje jedno od najmračnijih poglavlja stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na nevinu djecu Kozare, Potkozarja i drugih krajeva koja su prošla kroz ovaj logor predstavlja dug prema žrtvama i opomenu budućim generacijama da se takvo zlo nikada više ne ponovi.

Potkozarje ne zaboravlja.
Vječna slava nevino stradaloj djeci Kozare i Potkozarja.