Zima 1942. godine. Snijeg je prekrio Potkozarje, a njemačke, ustaške i domobranske snage vjeruju da je željeznička pruga između Prijedora i Banje Luke pod njihovom potpunom kontrolom. Međutim, negdje kod Donje Dragotinje grupa kozarskih ustanika priprema akciju o kojoj će se dugo pričati.

Početkom 1942. godine Kozara je već bila poznata kao područje snažnog otpora. Partizanski odredi svakodnevno su izvodili diverzije, napadali neprijateljske posade i prekidali saobraćaj na važnim komunikacijama. Posebno značajna bila je željeznička pruga koja je povezivala Banju Luku i Prijedor, jer je služila za prevoz vojske, municije i ratnog materijala.

Da bi zaštitio prugu, okupator je na nju uveo oklopne vozove. Bili su to pokretni bunkeri na šinama, naoružani mitraljezima i zaštićeni čeličnim pločama. Za tada slabo naoružane kozarske borce takav cilj djelovao je gotovo nedostižno. Ipak, upravo tada nastaje plan koji je pokazao svu hrabrost i domišljatost ustanika s Kozare.

Prema zapisima iz knjige „1942“, grupa boraca odlučila je da ne napadne voz frontalno, nego da ga prevari. Prerušeni u domobrane, pokušali su se približiti vozu i steći povjerenje njegove posade. Plan je bio jednostavan, ali izuzetno rizičan: zaustaviti voz, ući u njega i preuzeti kontrolu nad kompozicijom.

Kada je voz zaustavljen kod Donje Dragotinje, počela je borba iz neposredne blizine. Kozarski borci uspjeli su prodrijeti u dio kompozicije i iznenaditi posadu. U skučenom prostoru vagona vodila se žestoka borba prsa u prsa. Iako nisu uspjeli potpuno zauzeti lokomotivu i staviti cijeli voz pod svoju kontrolu, nanijeli su neprijatelju gubitke i razoružali dio posade.

Na prvi pogled, moglo bi se reći da akcija nije ostvarila svoj konačni cilj. Međutim, njen značaj bio je mnogo veći od samog ishoda. U vrijeme kada su mnogi smatrali da se oklopni voz ne može zaustaviti bez teškog naoružanja, kozarski borci pokazali su da hrabrost, lukavstvo i odlučnost mogu nadomjestiti nedostatak oružja.

Ova akcija ostala je kao simbol prvih mjeseci ustanka na Kozari, vremena kada su ustanici često postizali uspjehe zahvaljujući poznavanju terena, iznenađenju i spremnosti da preuzmu ogromne rizike. Sam pokušaj osvajanja oklopnog voza pokazuje kakvim su se podvizima isticali ljudi iz Potkozarja u najtežim danima rata.

Danas, više od osam decenija kasnije, ova priča zaslužuje da bude sačuvana od zaborava. Ne zato što govori o velikoj pobjedi, nego zato što svjedoči o nevjerovatnoj hrabrosti običnih ljudi koji su vjerovali da se i najjači neprijatelj može izazvati i zaustaviti. Na snijegom prekrivenim šinama kod Donje Dragotinje, te zime 1942. godine, ispisana je jedna od najzanimljivijih i najmanje poznatih epizoda kozarskog ustanka.

Izvor: Knjiga 1942 iz arhive Potkozarja.

Dalibor Šinik