Prolaze decenije i smjenjuju se godišnja doba, ali slike iz mladosti ne blijede. Kao čovjek koji je punih 40 radnih godina proveo u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine (pogon Banja Luka), putevi su me nebrojeno puta vodili širom naše zemlje. Ipak, jedno mjesto ima posebno, nezaboravno utočište u mom srcu – ondašnja Bosanska, a današnja Kozarska Dubica. Bilo je to vrijeme poštenog rada, ali i istinske životne ljepote, drugarstva i događaja koji se jednostavno ne zaboravljaju.

Tri dalekovoda i tereni koji su imali dušu

Naš posao na održavanju elektromreže bio je dinamičan, odgovoran i nerijetko težak, ali nas je spajao s predivnim predjelima i ljudima. Ravno tri dalekovoda vodila su nas kroz pitoma sela Knežicu i Bačvane, preko Une, pa sve do Mračlina kod Zagreba i tamošnje trafostanice 110 kV. Tri puta godišnje obavljali smo redovne preglede tih trasa, a ti tereni su za nas bili više od pukog posla – bili su to susreti sa životom i neokrnjenom prirodom.

Kada bi nas pregled dalekovoda doveo do Prijedora, znali smo našu obaveznu stanicu. Spavali bismo u starom hotelu pored same rijeke, sve do njegovog zatvaranja početkom osamdesetih godina prošlog vijeka.

Međutim, kada bismo vršili preglede prema Uni i radili oko pomenuta tri dalekovoda, naša glavna baza bila je Kozarska Dubica. Spavali bismo u gradu, a hranili se u restoranu ispred samog hotela, gdje nas je uvijek čekala bogata domaća trpeza i toplo gostoprimstvo.

Od ribolova na Mlječanici do kafe preko mosta

Poslije napornog radnog dana na visokim stubovima i trasama, znali smo kako da iskoristimo slobodno vrijeme. Lovili smo ribu na bistroj Mlječanici, a pogotovo na rijeci Uni, čija nas je ljepota uvijek iznova očaravala. Često smo svraćali u lokalne kafane u Knežici, a nerijetko smo noćivali i u čuvenom motelu „Milića gaj“ kada u gradu ne bi bilo slobodnog mjesta.

Tadašnji centar Dubice bio je nadaleko prepoznatljiv. Krasila ga je prelijepa stara arhitektura i velika robna kuća, koja je u to vrijeme bila simbol modernog razvoja i glavno mjesto okupljanja. Živjelo se opušteno, bezbjedno i slobodno – često bismo samo prošetali preko mosta, prešli u Hrvatsku Dubicu na piće i razgovor, pa se lagano vraćali nazad.

Tokom tih terenskih dana, upoznao sam i rodni kraj narodnog heroja Boška Šiljegovića. Kada sam tamo saznao da mu je otac bio pravoslavni sveštenik, shvatio sam koliko su istorija i sudbine ljudi na ovom našem prostoru duboke, složene i neraskidivo isprepletene.

Susret sa glumačkim legendama i huk sa tribina

Bila su to neka potpuno drugačija, ljepša vremena, a jedna od najupečatljivijih uspomena vodi me u 1975. godinu. U to vrijeme se na ovim prostorima, u neposrednoj blizini potkozarskih sela, snimao legendarni partizanski film „Doktor Mladen“. Imali smo nevjerovatnu sreću da uživo posmatramo snimanje pojedinih scena na terenu, ali i da lično upoznamo glumačke gromade bivše Jugoslavije.

Razgovarati sa Pavlom Vuisićem, Ljubišom Samardžićem i Ljubom Tadićem bilo je nešto nevjerovatno za nas, tada mlade radnike. Da sjećanje na te dane bude potpuno, u tom istom periodu stigli smo pogledati i žestoku fudbalsku utakmicu lokalnog Borca u tadašnjoj Krajiškoj zoni. Grad je prosto ključao od života, mladosti i pozitivne energije.

Vrijeme je prošlo, decenije su odletjele, ali pamćenje ne popušta. Kozarska Dubica nije samo obična tačka na mapi mog četrdesetogodišnjeg radnog vijeka – ona je grad moje rane mladosti, riznica dragocjenih sjećanja i svjedok jednog zlatnog doba koje se više ne vraća. Zapisujem ovo za lokalni portal sa željom da se sačuva od zaborava, u slavu istinskog drugarstva, naše Une i prohujale mladosti.

RADOVAN JAZIĆ