Maglovito jutro 23. oktobra 1941. godine. Dok su se radnici pripremali za ručak, a neprijateljska posada opuštala vjerujući da je pod zaštitom šuma i bunkera pod Kozarom, nekoliko stotina ustanika kretalo se kroz maglu prema Gornjim Podgradcima. Tog dana dr Mladen Stojanović povešće jednu od najuspješnijih akcija u prvim mjesecima ustanka na Kozari.

Nakon niza uspješnih akcija Kozarski partizanski odred sve više je stezao obruč oko neprijateljskih uporišta. Poseban problem predstavljali su Gornji Podgradci. U tom mjestu nalazila se pilana koja je radila za njemačke i ustaške vlasti, a neprijateljske patrole iz Podgradaca ometale su veze između Kozare i sela gradiškog kraja. Zato je polovinom oktobra donesena odluka da se mjesto napadne i oslobodi.

U rano jutro, na jednom proplanku ispod Lisine, postrojile su se čete spremne za pokret. Pred strojem je stajao dr Mladen Stojanović. Prema svjedočenju učesnika, govorio je o značaju akcije i podsjetio borce da se u Podgradcima nalaze velika skladišta pragova i građevinskog materijala koje Nijemci namjeravaju koristiti za obnovu željezničkih pruga koje su uništavali sovjetski partizani. Zato je napad imao i simbolično značenje kao dio šire borbe protiv fašizma.

Kolone su se potom tiho spustile prema mjestu. Magla je prekrivala doline i šumske puteve, dajući ustanicima prednost. Kasniji izvještaj Kotarske oblasti Bosanska Gradiška navodi da je između 600 i 800 partizana iskoristilo upravo maglu i trenutak kada se radništvo razilazilo kućama na ručak, dok je vojna posada primala obrok. Bio je to trenutak kada je budnost branilaca bila najmanja.

Napad je izveden iznenada i sa više pravaca. Partizani su brzo presjekli telefonske veze i opkolili mjesto. U izvještaju neprijateljskih vlasti stoji da „nitko nije mogao iz Gornjih Podgradaca pobjeći i dojaviti šta se događa“. Posebno su bili ugroženi škola i žandarmerijska stanica, koje su predstavljale glavna uporišta posade.

Kada su prvi branioci pokušali organizovati otpor, već je bilo kasno. Nakon što je jedan žandar obavijestio vojsku da su partizani prodrli u pilanu, nastala je pometnja. U izvještaju se navodi kako je posada otvorila vatru, ali su ustanici već bili sa svih strana oko mjesta. Uskoro su zapaljeni pilana, skladišta i druge važne zgrade. Plamen je zahvatio magazine i kancelarije, a svjetlost požara vidjela se daleko po okolnim selima Potkozarja.

Jedan od najzanimljivijih detalja iz neprijateljskog izvještaja govori o panici među braniocima. Veća grupa domobrana pobjegla je iz školskog dvorišta prema Bosanskoj Gradiški. Kada je zapovjednik pokušao da organizuje odbranu, vojnici su mu odgovorili: „Mi smo već opkoljeni, streljivo je sve ispucano i više nemamo čime da se branimo.“ Ove riječi najbolje pokazuju koliko je napad bio uspješno planiran i izveden.

Otpor je ubrzo slomljen. Zarobljen je veliki broj neprijateljskih vojnika. Ustaše su izvedene pred vojni sud, dok je prema domobranima primijenjen drugačiji pristup. Dr Mladen im je govorio o ciljevima narodnooslobodilačke borbe i bratstvu među narodima. Nakon toga dobili su hranu iz partizanskog kazana, a zatim su pod pratnjom sprovedeni preko Kozare do Une i pušteni kućama. Ovakav postupak ostavio je snažan utisak čak i na neprijateljsku stranu.

Napad na Gornje Podgradce imao je posljedice mnogo veće od samog zauzimanja mjesta. U izvještajima neprijateljskih vlasti navodi se da je pričinjena šteta procijenjena na više od 100 miliona kuna. Još važnije, pokazalo se da neprijateljska uporišta pod Kozarom više nisu sigurna.

Nekoliko sedmica kasnije, nakon pada Turjaka, neprijateljska komanda procijenila je da se posada u Gornjim Podgradcima više ne može održati. Domobranska jedinica povučena je bez borbe, a u rukama ustanika ostale su velike količine građevinskog materijala i zaliha koje nisu uspjeli evakuisati. Tako su Podgradci praktično potpuno oslobođeni.

Za narod Potkozarja to nije bila samo vojna pobjeda. Bio je to dokaz da ustanak raste i da se slobodna teritorija širi. Za dr Mladena Stojanovića to je bio još jedan trenutak u kojem se pokazao ne samo kao ljekar i revolucionar, nego i kao sposoban vojni zapovjednik čije će ime ubrzo postati simbol otpora na Kozari.

Izvor: Doktor Mladen, Rade Bašić, Nacionalni park Kozara.

Dalibor Šinik