Posljednjih mjeseci film „Djeca Kozare“ privukao je pažnju javnosti jer na filmsko platno donosi jednu od najtragičnijih priča našeg naroda – sudbinu kozaračke djece i stradanje srpskog stanovništva u sistemu logora Nezavisne Države Hrvatske.

Ipak, mnogi se s pravom pitaju zašto priče o stradanju srpskog naroda rijetko dobijaju prostor u međunarodnoj javnosti kakav imaju neka druga ratna stradanja. O pojedinim tragedijama snimljeni su brojni filmovi, dokumentarci i serije, organizuju se komemoracije i vode javne rasprave širom svijeta. Kada je riječ o Kozari, Jasenovcu i hiljadama nevine djece odvojene od roditelja, taj interes često izostaje.

Ne tražimo da se bilo čija patnja umanjuje niti da se bilo koja žrtva zaboravi. Naprotiv. Svaka nevina žrtva zaslužuje poštovanje, bez obzira na vjeru, naciju ili vrijeme u kojem je stradala.

Ali isto tako vjerujemo da i srpske žrtve imaju pravo na sjećanje.

Djeca koja su odvedena sa Kozare nisu bila manje vrijedna od bilo kojeg drugog djeteta. Majke koje su ostale bez svoje djece nisu manje patile zato što su bile Srpkinje. Hiljade ubijenih civila nisu manje važne zato što njihova priča decenijama nije bila dovoljno glasna.

Zato su filmovi poput „Dare iz Jasenovca“ i „Djece Kozare“ važni. Ne zbog širenja mržnje ili podjela, već zbog očuvanja istorijskog pamćenja i poštovanja prema onima koji više ne mogu govoriti u svoje ime. Njihova sudbina ne smije ostati zaboravljena niti prepuštena tišini.

Posebnu zahvalnost dugujemo autorima i svima koji svojim radom čuvaju sjećanje na stradanje Kozare. Zahvaljujući njima, nove generacije imaju priliku da upoznaju istinu o teškim događajima koji su obilježili istoriju Potkozarja i da razumiju koliku je cijenu ovaj kraj platio u Drugom svjetskom ratu.

Jer narod koji zaboravi svoje žrtve rizikuje da izgubi dio svog identiteta. A narod koji pamti, čuva dostojanstvo svojih predaka i ostavlja istinu budućim generacijama.