Dokumentarni film „Djeca 1941–1945“, autora slovenskog istraživača i publiciste Romana Leljaka, bavi se jednom od najosjetljivijih tema iz perioda Drugog svjetskog rata, stradanjem i sudbinom djece sa prostora bivše Jugoslavije, a posebno djece sa Kozare.
Film je zasnovan na arhivskoj građi, dokumentima, fotografijama i video zapisima iz ratnog perioda, nastojeći da rasvijetli okolnosti u kojima su hiljade mališana ostale bez roditelja, doma i djetinjstva. Posebna pažnja posvećena je kozarskoj djeci, čija je sudbina ostala duboko urezana u kolektivno sjećanje naroda Potkozarja.
Autor otvara niz pitanja o ratnim i poslijeratnim stradanjima djece, ukazujući i na činjenicu da je smrtnost najmlađe populacije ostala izuzetno visoka i nakon završetka rata. Prema podacima koje navodi, tokom 1946. godine zabilježen je veliki broj umrle djece na prostoru tadašnje Jugoslavije, što otvara dodatna pitanja o teškim životnim uslovima, bolestima, gladi i posljedicama ratnih razaranja.
Poseban segment filma posvećen je djeci koja su nakon Kozaračke epopeje odvedena u logore, prihvatilišta i domove širom tadašnje Nezavisne Države Hrvatske i drugih područja. Dio djece bio je smješten u hrvatskim porodicama, dok su mnoga upućena i u druge ustanove, među kojima se spominje i Dječji dom u Mataruškoj Banji kod Kraljeva.
Sudbina kozarske djece decenijama je predmet istorijskih istraživanja, naučnih radova, knjiga i javnih polemika. Upravo zbog toga film pokušava da pruži dodatni pogled na ovu tragediju, podstičući raspravu o istorijskim činjenicama i sjećanju na stradanja najmlađih žrtava rata.
Bez obzira na različita tumačenja pojedinih događaja, ostaje neupitna činjenica da je rat na području Kozare i Potkozarja ostavio iza sebe hiljade ugaslih dječijih života i trajne posljedice za generacije koje su preživjele. Zato je svako novo istraživanje ove teme prilika da se sačuva sjećanje na djecu koja su postala simbol stradanja i opomena budućim pokoljenjima.
