Ivanjska je veliko selo na putu između Banje Luke i Prijedora, naseljeno uglavnom Hr vatima i Srbima. Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata (1992-1995) ime sela je promijenjeno u Potkozarje. U kraljevini Jugoslaviji i tokom Drugog svjetskog rata, Ivanjska je bila opština kojoj su pripadala i okolna sela. U samoj Ivanjskoj većinsko stanovništvo bili su Hrvati.
Nakon uspostavljanja NDH, u Ivanjskoj i okolini, hrvatsko stanovništvo se naoružalo i ušlo u ustaške i domobranske formacije. Nezavisnu državu Hrvatsku smatrali su svojom državom koja im je donijela oslobođenje. Državni vrh NDH raspirivao je mržnju prema Srbima. Hrvati iz Ivanjske uzeće aktivnog učešća u genocidu nad svojim srpskim komšijama. O njihovim zločinima svjedočili su preživjeli Srbi.
Na osnovu tih svjedočenja saznajemo da je „većina katolika odraslih u Ivanjskoj“ pripadala ustašama. Početkom avgusta ustaše iz Ivanjske vrše zločine nad Srbima u selu Niševići (srez Prijedor) i u samoj Ivanjskoj. Zločini ustaša se nastavljaju tokom 1941. godine. Vrše ubistva Srba i u selu Verići (srez Banja Luka). Ustaše iz Ivanjske stigle su i do sela Slavićke i Radosavske (srez Banja Luka), i tamo su zlostavljali, pljačkali i ubijali Srbe.
Među najistaknutijim ustašama u Ivanjskoj na početku ustaške vlasti, spominje se ime Jure Tomića. Do septembra 1941. godine bio je na čelu opštine Ivanjska. Potom je smijenjen i nakon kraćeg pritvora vraćen u Ivanjsku kao ustaša. Učestvovao je u masovnim pokoljima Srba tokom 1941. i 1942. godine. U aprilu 1942. godine Jure Tomić je sa svojim ustašama ubijao Srbe u selu Bistrica (srez Prijedor).
Drugo ime koje se spominje među ustašama bio je Pavo Majdandžić. Prema svjedocima on je bio u ustaškoj „Crnoj legiji“ iz Ivanjske. Učestvovao je sa svojim ustašama u ofanzivi na Kozaru: „Juna i jula 1942. godine , on je kao ustaša „Crne legije“ iz Ivanjske zajedno s cijelom legijom učestvovao u operacijama na Kozari.“
Kao koljač iz Ivanjske spominje se i Ivan Pezić. Prve komšije Hrvati iz Ivanjske, za koje se kaže u svjedočenjima da su bili u civilu ili uniformi i kupili i ubijali Srbe su: Marko Žutica, Klečina Zdravko, Klečina Ivo i Ivo Pipin, Ante Pjević itd.
Na početku ofanzive na Kozaru (trajala od 10. juna do 18. jula 1942) iz Ivanjske su krenule njemačke oklopne jedinice, a iza njih kretale su se ustaško-domobranske snage koje su čistile teren od srpskih partizana i civilog stanovništva. Ivanjska je bila i jedna od stanica gdje se prikupljala oteta stoka od srpskih seljaka sa Kozare.
Prije velike ofanzive na Kozaru, ustaše iz Ivanjske su učestvovale u pokolju Srba u selu Piskavica i u samoj Ivanjskoj tokom februara 1942. godine. U to vrijeme ustaše sa područja Banjaluke izvršile su strašan pokolj u selima Drakulić, Šargovac i Motike. To su sela u blizini Piskavice i Ivanjske. U Piskavici je u dva navrata, 5. i 12. februara 1942, vršeno uništavanje srpskog stanovništva. Za 12. februar , preživjela Dara Milošević je između ostaloga rekla:
„Najprije su pobli Milakoviće. Jedan čoek se bio sklonijo u sijeno i osto živ. Čuo je kako viču: ‘Držte majarice!’ Tako šokci u Ivanjskoj zovu domaćice. To su bile ustaše iz Ivanjske. Taj što je vikao bio je iz Ivanjske, neki Aco Pejić. Kasnije se šlogirao. Njega su strijeljali.“
Dara svjedoči i o kukavičluku jedne grupe partizana na dan pokolja:
„Sjutradan , u četvrtak rano ujutru, zove mene moja jetrva Zdravka da se jopet vratimo u Keviće i da budnemo kod njene matere…. I lakše bi iz Kevića bilo bježati, jer je ravno. Poprtimo mi djecu i krenemo njenoj materi u Keviće. Kad smo došle do našeg točka i bunara kraj potoka, tuj nas sretne 10 partizana. A jedan je civil. Jedan Velimir. Pitaju kuda ćemo. Kažu da ne smijemo bježati. Kažu nam da se vrtimo kući u Miloševiće i da mi spremamo ručak, a oni će nas čuvati. Bilo je to oko osam sati ujutru. Zimsko doba, pa je i to rano. I taj Velimir je nas lijepo vratijo. S njima je bio i Ilija Milošević. On je u našoj ladari uvatijo četri kokoši i mi smo to posjekle i očistile, pa svarile u onom kotlu na nijem verigama iznad ognjišta…. Oni su bili u kući tog Jovana. Ustaše su ušle u kuću. Mi smo ostali u našoj kući, mog svekra Sime. Vratli se iz one male Milanove kuće. Pošli smo ko malo ručat. Kad su oni zapucali, ostavli smo onaj trlog, pokupli djecu i jopet ošli u Milanovu kuću. Pucanje se primicalo. Oni partizani se izvukoše i odoše. Mi misli da će nas čuvati. Oni nas ostaviše. Pobjegoše. Kad su opazli ustaše da idu od Milakovića brda, opali jednoč na nji. Samo i još više podražli. I onda pobjegli. Nisu se nama ćeli ni javiti. Da su nam javili, jopet bi se neđe sklonli. Bar neko. Oni su pobjegli preko pruge, prema Kozari, a mi smo ostali. Samo žene i djeca. Odrasli muškarci su pobjegli prije, zbog trganja pruge.“
Ćiro Zrnić, prvoborac i partizanski oficir, iz Piskavice, takođe je svjedočio o pokolju u Piskavici. Lazar Lukajić je njegovo svjedočenje, kao i mnoga druga, sakupio u knjizi „Fratri i ustaše kolju“. Dio tog svjedočenja glasi:
„Mi partizani na Kozari odmah smo čuli da je u Piskavici izvršen pokolj. Onda ćemo mi treći dan, drugi ili treći dan, s Kozare doći da se to sahrani. Bilo nas je s oružjem jedno dvanest. Najprije smo došli u Milakoviće. Sahranjivali smo to po noći. Danju nismo smjeli. Ivanjska, puna ustaša i domobrana, bila nam je pod nosom. Ti nikad njesi mogao znati ko je ustaša, a ko domobran u toj hrvatskoj vojsci. Među domobranima je bilo krvoloka većih od ustaša, a među ustašama je bilo čestitih ljudi, ali vrlo rijetko. Vođa te naše partizanske grupe, koja se privukla u Milakoviće, bio je Mlađo Obradović. On je onda bio komandir čete.
“ Svjedok Dražo Milaković je pričao:
„Nisu Milakoviće poklale ustaše iz Zagorja, Slavonije, niti Međumurja, već naše komšije iz Ivanjske Pezići, Tomići, Idžani, Kovačevići, Klečine i drugi, s kojima smo, do tog Rata, živjeli u nekoj slozi i ljubavi…
“ Kao što je već napomenuto u tekstu, u vrijeme kada ustaše iz Ivanjske vrše pokolje u Piskavici i Ivanjskoj, njihove kolege sa područja Banje Luke uništavaju Srbe u Drakuliću, Šargovcu i Motikama. U Motikama su ustašama pomagali i ustaše iz ovoga sela kao i civili koji su navodili ustaše na srpske kuće. Poznate ustaše iz Motika bili su: Matija Žižak, Ivan Rajkan, Niko Pustajia, Marko Domazet, učiteljica Mara Kovačević, Marić Ilija, Majdandžić Petar, Josipović Franjo, Martinović Ivo, Franić Anto.
Prije nego što će ustaše krenuti u istrebljenje Srba u Motikama, selo je bilo blokirano od strane tzv. „Legije Motičana“. To su sve bili domaći ljudi, komšije Hrvati iz Motika: Petar Marić, Anto Stjepančević, Ivo Stjepančević, Anto Popović, Stipo Kasipović, Mato Domazet, Ivo Domazet, Ivo Durbić, Mile Josipović, Niko Mandić, Niko Kasipović, Jure Durbić, Niko Dolić, Ivo Kovačević, Mile Kasipović, Joso Josipović, Slavko Golub itd.
Ivanjska je tokom čitavog rata bila neosvojiva ustaška tvrđava. Tek pred sam kraj rata partizani su uspjeli da ovladaju tim područjem. U januaru 1944. u Ivanjskoj su se nalazile jake ustaške snage. Štab III brigade VI divizije I proleterskog udarnog korpusa N.O.V. Jugoslavije, u operativnom izvještaju štabu VI divizije 4. januara u vezi napada na Zalužane i osiguranje fronta prema Ivanjskoj, piše o neprijateljskim snagama na terenu:
„U stanici Ivanjska nalazi se neprijateljska bojna u jačini od 700-800 legionara, u Klašnici do 450 domobranske vojske. Na aerodromu 300-400 domobrana i 200 Njemaca….“U istom izvještaju se kaže da je neprijatelj iz Ivanjske 1. januara napao „naše snage na tamošnjim položajima. Neprijatelj je napao u jačini od oko 200 vojnika na naše lijevo krilo. Isti je bio odbijen sa gubitcima od 10 mrtvih, dok je na našoj strani bio jedan mrtav i jedan ranjen.“
Ustaše u jačini od 150 ljudi, ponovile su napad sutradan, 2. januara 1944. na brdo Bobija, ali su bile odbijene. U sklopu plana za oslobođenje Prijedora u septembru 1944. godine , planiran je „demonstrativno napadati Ivanjsku.“ Ustaše su još tad čvrsto držale svoje položaje u Ivanjskoj.
Sredinom septembra 1944. godine , partizani su u pokretu od Verića ka Ivanjskoj, vodili borbe „sa domaćom milicijom. Milicija se razbježala. Ubijen je jedan milicioner i jedan ranjen.“ Riječ je o domaćoj ustaškoj miliciji sa ovoga područja.
Prema partizanskim dokumentima, 15. septembra 1944. oslobođena je Ivanjska. Tokom prve polovine septembra iste godine, skoro svakodnevno su vođene borbe između partizana i neprijatelja u Ivanjskoj. Ipak , u okolini Ivanjske još je bilo ustaških jedinica. Tako 22. oktobra 1944. vode se borbe sa ustašama iz obližnjih Šimića.
Ipak , ustaštvo i njegove ideje nisu tako lako poražene na području Ivanjske. U jednom izvještaju kojeg je sačinilo Sresko povjerenstvo KPJ za Banja Luku, za period od 15. do 28. marta 1945. godine , kaže se:
„U hrvatskoj Ivanjskoj opet ustaše iz B. Luke preko onih s kojima drže vezu govore, da će oni doći uskoro na Ivanjsku, da će praviti ofanzivu i td., što smo mi počeli mjere raskrinkavanja ustaštva, dokazujući činjenicama njihov neizbježni slom ka i fašizma uopće…. Novoformirani odbori NOFa u hrv. Ivanjskoj još se nisu ukopčali u rad, izuzev odbora u srp. Ivanjskoj koji ponešto radi“.
I nakon rata na području Ivanjske i okoline, vođene su borbe sa ostacima ustaških krvnika.
IZVOR: Boris Radaković
My Latest Posts
- 57 metoda ubijanja u JasenovcuUstaše su koristile najmonstruoznije metode ubijanja u svojim logorima Nezavisni istraživač Fabian Vendrig, koji radi u Beogradu, povodom filma Dara iz Jasenovca objavio je prepisku na svom Tviter profilu u kojoj je objavio 57 metoda mučenja i ubijanja u logoru Jasenovac. Izvor za ovaj podatak je knjiga Jasenovac Aušvic Balkana od poznatog eksperta za holokaust Gideona Grajfa. Neke od metoda […]
- Drago Španović1 juli, 2012, Vrbaška
POTKOZARJE 